POVIJESNI PRIKAZ OSNOVNE ŠKOLE U ČITLUKU
Društvene i crkvene, duhovne i kulturne, političke i gospodarske djelatnosti te ukupan napredak hrvatskog naroda u prošlosti u Hercegovini, povezan je sa stupnjem opće pismenosti, obrazovanja i kulture naroda. Povijesno gledano, u doba turske okupacije nije bilo ozbiljna pokušaja školovanja domaćeg pučanstva jer je s nepismenima lakše vladati. Držeći se takva razmišljanja turski pa i drugi vlastodršci mogli su neuki narod oblikovati kako su željeli, podržavati nepismenost i neznanje u zemlji. Istina, Fra Ilija Starčević podigao je prvu školsku zgradu u BiH, u Tolisi kod Orašja još 1823. godine. U toj školi bio je učitelj i nadzornik. Njegovim zalaganjem dostavljena je molba sultanu Muhamedu II. da mu se dopusti podizanje drugih škola. Odgovor nikada nije došao. Smrću fra Ilije nastao je zastoj u prosvjeti. Četiri stotine godina davao je seljak (kmet) begu i agi namete koliko su zatražili, državi koliko je određivala, a njemu što je ostalo. Neuki narod opet je zarobljen vremenom, patrijarhalnim načinom života i brigom za goli ops4tanak, još u prvoj polovici 20 st. priječio polazak djece u školu, osobito ženske djece. Škola je bila nepotrebna „novotarija“ pred poljskim, kućnim ili stočarskim poslovima. Franjevci su u turskom razdoblju otvarali škole po samostanima ali su one uglavnom bile za redovničke kandidate i manji broj djece koja su stanovala u blizini samostana. Postoje neki podaci o tome kako su franjevci u svojim župnim kućama u Ljubuškom i Mostaru prije 1697. organizirali školsku nastavu za svjetovne mladiće. Međutim, budući da kroz čitavo tursko razdoblje u Hercegovini nije bilo niti jednog franjevačkog samostana, do otvaranje onoga na Čerigaju 1846. godine pučanstvo je uglavnom bilo prepušteno samoukom opismenjavanju ili su ga, tu i tamo, podučavali „putujući učitelji“.
Nakon uspostave zasebne franjevačke Kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini, sredinom 19. st., otvaraju se pučke i samostanske škole, premda veoma sporo. Prva pučka škola kod Hrvata u Hercegovini otvorena je zalaganjem biskupa fra Rafe Barišića 1852. godine, uz biskupsku rezidenciji u Vukodolu, u pregrađu Mostara. Fra Petar Kordić potom je otvorio 1853. školu u Gorici. Godine 1860. otvara se škola u Veljacima, a 1866. godine pučke škole u Širokom Brijegu i Županjcu (danas Tomislavgrad).
Godine 1867. otvorene su još tri škole: u Gradnićima, Humcu i Posušju. Sve su to bile vjerske škole koje su vodili franjevci i bile su smještene u župnim stanovima. Do 1875. otvorene su još škole u Gabeli i u Konjicu. Kako je već rečeno, one su bile prvotno namijenjene redovničkim kandidatima, a pohađao ih je i manji broj djece iz bliže okoline. Samostanske škole prestale su sa radom 1881./82. godine, odnosno prešle su pod državnu upravu. Prvi školski udžbenik za potrebe franjevačkih škola i analfabetskih tečajeva je Početak slovstva biskupa fra Augustina Miletića a tiskan 1815. u Splitu. Zatim biskup izdaje Bukvar tiskan 1830. u Splitu, pa Istomačenje stvari potrebnih nauka krstjanskoga a pretiskao ga je biskup fra Anđeo Kraljević u Rimu 1867. Godine 1872. uz biskupsku rezidenciju u Vukodolu kod Mostara osnovana je „Tiskara katoličkog poslanstva“. U njoj su se od tada počeli tiskati školski priručnici i udžbenici za katoličke škole. Najvrjedniji su bili: Pravopis za niže učione katoličke u Hercegovini (1873.) i Novi bukvar ili početnica za pučke učione u Hercegovini (1874.). Obje je sastavio fra Franjo Milićević.
Pripajanjem Bosne i Hercegovine austrougarskoj monarhiji 1879. godine, u cijeloj zemlji zatečene su samo 54 katoličke škole s 44 učitelja i 12 učiteljica, s 1.643 muške i 652 ženske djece. Pravoslavni su imali 56 vjerskih škola sa 66 učitelja i 9 učiteljica, a u školama je bilo 2.751 muške i 772 ženske djece. Židovi su imali 5 škola sa 260 učenika. Muslimani su imali 399 sibjan-mekteba, 18 ruždija, 18 medresa s 553 učitelja, 18 učiteljica te 15.948 polaznika i 7.360 polaznica. Ukupna pismenost u zemlji, uza svu pismenu administraciju koja je pristigla okupacijom zemlje 1878. god., nije prelazila 5% stanovništva. U ove 54 katoličke škole učilo se čitati i pisati latinicom, poučavao se vjeronauk, prirodopis, povijest, račun, zemljopis i pjevanje. Znanje se ocjenjivalo opisno: „sasvim slab, priličan, izvrstan“.
Ostatak članka možete preuzeti ovdje.