Već smo objavili pobjedničku lirsku pjesmu na ovogodišnjem natjecanju povodom Dana hrvatskoga jezika, a sada vam donosimo pravu skladbu od pjesama pisanih srcem, umom i perom. “Hvala ti, Gospodine, na talentima kojima velikodušno darivaš svoju djecu.”
Hrvatskom jeziku u čast:
Otkosi sjećanja
Otkosi sjećanja s neba bdiju,
harmonija nebeske svite ustrajno korača,
a haljinica bijela opet je tkana
od životne sreće.
Između moga i tvoga rumena obraza
još malo ljubavi tinja,
hladno je, velim, ali ruke postaše strane i nečije.
Kamo da vas vodim, otkosi sjećanja,
sad kad tu nema nikoga?
U mekanu posteljicu gdje vas povjetarac
sebično nosi…
Ili da vas posložim u kutijicu čarobnicu?
Ima li pravo na to? Iskreno…
Tko mi to krade sjećanja i ovaj put?
Tko je taj da može sklopiti ispisane knjige?
Čije li to zvono ima pravo da bude zlatnije i snažnije od moga?
Vrati mi tragove koje su zametnule teške vode,
pozlati mi mjesečeve uspavanke i jastuke jave, ali
vrati mi otkose sjećanja, brate mili!
Marija Sušac, IX. C
Moj Čitluk
U srcu Hercegovine, gdje brda ljube nebo,
Čitluk, moj dome dragi,
u tebi sreća plamti.
Neretva tiho teče, zrcalo neba plavog,
ona pričom, šapatom, nosi svu ljepotu kraja mog.
U našoj osnovnoj školi, gdje mladi rastu,
u klupama se snovi rađaju u znanju.
Vinogradi mame, zlatne grožđice lijepe,
u svakoj bobici krije se miris zemlje.
A, vino slatko u čašama pleše,
tradicija se slavi, ljubavlju se veže.
Međugorje je blizu, u tišini se javi,
gdje vjera srećom i ljubavlju dušu širi.
O Čitluče, kraju moga djetinjstva,
u tvom zagrljaju ja sam doma,
sretna i slobodna.
Tvoj miris, tvoj plamen,
u srcu nosi ponos vječan,
jer ti si krajolik moj,
moj san.
Mladenka Bulić, VII. C
JEZIK SRCA MOGA
Riječ po riječ k’o biser sjajni
u pjesmi što vjetar po poljima tka.
Hrvatski jezik u duši vijuga
k’o stoljetna rijeka što ušće svoje zna.
U šaptu lipe i moru plavom,
iznova rođen kroz djeteta glas,
u bakinoj priči, u djedovu dlanu,
on u nam živi kroz svaki čas.
S njime se smijem, s njime plačem,
u njemu snivam najljepši san.
Svaka mu riječ k’o kaplja zlata –
u njem diše prošlost,
s njim se rađa novi dan!
Jezik srca moga u svemu odjekuje,
u riječi njegovoj i ponos i spas.
Čuvajmo riječi stare i nove,
nek’ budu zvijezde što vode nas!
Jezik je srce naroda moga,
u njemu živimo kroz svaki glas.
Iva Šakota, VIII. C
Moj hrvatski
Hrvatski nije samo riječ.
On je dah prošlih vremena,
glas predaka u kamenim ulicama,
šapat valova na obali ljeta.
On je priča ispričana uz ognjište,
on je vez na staroj nošnji,
pogled koji razumije,
dodir što govori više od riječi.
U njemu smijeh djece,
U njemu cvrkut ptice,
snovi i nade.
Kad izgovorim njegovo ime kao da dodirujem zemlju,
kao da osluškujem vjetar
što nosi glasove prošlih stoljeća.
Jezik nije tek zvuk.
On je korijen što ne vene,
grana što raste,
on je sjeme što klija
u svakom novom glasu.
Čuvajmo ga.
Neka diše.
Neka traje.
Iva Šakota, 8.c
Križić
Ranim jutrom osjećam dodir
nježne ruke moje majke.
Dodirom pravi znak križa na mom toplom čelu.
Majčica moja!
Tolike godine blagoslov dijeli,
ne samo meni
nego i drugoj svojoj djeci.
A njena ruka uvijek ista biva: meka, uzdrhtala i mirisna.
Koliko samo nježnosti
majčica moja ima.
Budim se jutrom k’o ptičica,
grlim je, ljubim…
Majčice moja,
što kada odem iz gnijezda tvog!?
Tko će tad na čelo moje
staviti križić mali,
uz blagoslov me
jutrom ispratiti?
Pa da opet mogu sretna krenuti putem svojim
jer znam
kako su uz mene svi sveci dobri.
Neka me, majko,
još u našem domu!
Lijepo mi je s tobom biti!
Tvoj me križić čuva i blagoslov nosi!
Teško mi te, majko, ostaviti!
Anđela Stojić, IX. B
OSMIJEH
Osmijeh je tajna koja svijet mijenja,
tih i blag, a ipak snažan.
Jedan jedini pokret usana,
no srce osjeća da ništa slučajno nije.
Osmijeh je poput jutarnje rose,
nježan dodir na licu,
topao zagrljaj.
Raspršuje tamu i tugu
k’o sunce koje jutros opet sja.
Ponekad se bez razloga smiješ,
a nekad oči tvoje govore sve – u njima je mir, ljubav, vjera, a
cijeli svijet, zbog osmijeha, bolje mjesto je.
Osmijeh je jezik koji svi razumiju,
on bez riječi govori sve.
Jedan osmijeh može pokrenuti rijeku i donijeti radost kad misliš da uzalud je sve.
Osmijeh ne nosi samo na licu. Nosi ga u srcu, u svakom koraku.
Kad padneš, on je snaga koja te diže,
koja ti daje sne.
Iva Šakota, 8.c
Zalazak sunca
Nestaje dan,
Sunce se premješta na drugu stranu,
lagano gasne njegov sjaj.
Tiho vjetar krošnje njiše,
čuje se kako lišće diše.
Osluškujem i gledam, ispraćam sunce na počinak.
Zalazi za brda, pozdrave mi šalje,
očarana njegovim bojama, pratim njegov odlazak.
U tu tišinu stigli oblaci,
gore narančasto u visini.
Sad i umorna trava napokon spava.
Sunce će opet izaći, zoru novog dana najaviti.
Dotad će mjesec stražariti cijelu noć,
a nebeska rosa zalijevati naš čitlučki broć.
Marija Martinović, VII.d
Moj rodni kraj
Živim u jednom malom kraju,
život je tu kao u raju.
Tu cvijeća uvijek ima,
čak i kad je zima.
Skamenjeno ono stoji
i vijekove broji.
Rodnim krajem dok šećem, pomislim – lijepo je biti dijete.
Ovdje sam rođena,
tu ću i ostati,
tu dobri su ljudi – Hercegovci.
Radost mi na licu uvijek zasja
kad se sjetim svog rodnog kraja.
Karla Doko, VII.d
Na krilu anđela
Na krilu anđela letim visoko,
bez straha, bez tuge, u svjetlu zvijezda.
On vodi me kroz tihi svemir
gdje nema boli, suza, ni grijeha.
Anđeoske ruke nježno me čuvaju
i toplim zagrljajem u sigurno vode.
Dok prolazimo kroz tminu,
njegov pogled daje mi bistrinu.
Zvijezde nas prate, nebo je jasno,
na krilu anđela sve je divno i krasno.
I kad dođe dan,
kad tama me obujmi,
moj nebeski čuvar rasvijetlit će tminu,
na krilu mog anđela,
okupat ću se u svjetlosti.
Vera Miloš, VII. d
MIR
Mir pronalaziš u danima obasjanim suncem i zvucima u kojima se negdje duboko krije još koji dašak ljudskosti.
Noću bježiš u svoj strah
jer je noć blagoslovljena tišinom.
I tako tišina te prevlada.
Koža ti se naježi i trnci prolaze cijelim tijelom.
Ne možeš više kontrolirati svoj um niti ono o čemu ćeš razmišljati.
Hoćeš li napokon shvatiti tko si!?
Koga kriješ ispod svih slojeva dobro prikrivene osobnosti koja se uklapa u društvo?
Svi smo mi, zapravo, zarobljenici vlastitog straha.
Nitko u potpunosti ne vlada sobom.
Tišina je, boje se to priznati i oni jaki, ipak jako strašna.
Strašno je pustiti misli da istražuju um.
Možda zato i jeste sve ovako.
Bježimo od onoga tko smo i puštamo da nas predvlada strah.
Zaronimo u svoj mir i svoju tišinu!
Otkrijmo tko smo!
I svijet će biti naš!
Ana Martinović, 9.a
Moj razred
Moj razred
smiješan je i šaljiv,
ponekad malo dosadan,
ali uglavnom marljiv.
Neki se nadvikuju,
neki skaču,
ma stani malo,
nastavnici skoro plaču.
Kad imaš žvakaću,
nema mogu li ili ne,
imam je, tu je,
samo reci
želiš li je ili ne.
Dobro, ljudi,
smirimo se malo,
neke gluposti
ostavimo kraju.
Eto tako, vole nas svi
jer ipak,
ekipa smo šaljiva mi.
To je to,
voljeni moj sedmi A,
podignimo ruke
i publici mahnimo:
la-pa-pa.
Mihaela Dankić, VII. A
novinarska sekcija