Povodom stote obljetnice preminuća hercegovačkog velikana fra Didaka Buntića, čije ime ponosno nosi naša škola, upriličen je literarni natječaj na kojem su sudjelovali učenici osnovnih i Srednje škole naše Općine.
Natječaj je bio otvoren do 28. siječnja 2022.godine, a učenici su pisali na neiscrpnu temu FRA DIDAK BUNTIĆ-OTAC, VOĐA I UČITELJ.
Učenici (sudionici natječaja), zajedno sa svojim profesoricama mentoricama, u ponedjeljak 31. siječnja sudjelovali su na svečanoj priredbi u Gradnićima gdje su pročitali svoje literarne radove, primili zahvalnice za sudjelovanje dok su četiri najbolja rada osvojila nagrade. Učenica naše škole, Magdalena Bevanda, pod budnim okom svoje mentorice profesorice Matije Macan, osvojila je drugo mjesto na ovom natječaju.
Članovi povjerenstva koje je pregledalo i vrednovalo pristigle radove bile su: Lidija Jerković, savjetnica za hrvatski jezik Zavoda za školstvo,
Miljenka Koštro, književnica i
Vedrana Vidović, novinarka.
Ovim putem čestitamo našoj učenici Magdaleni Bevanda i njenoj mentorici profesorici Matiji Macan na osvojenom visokom 2. mjestu na ovom hvale vrijednom natječaju.
Magdalenin esej o fra Didaku donosimo u cijelosti.
Fra Didak Buntić-lik i djelo
Dana 9.listopada 1871. godine u Hercegovini se rodila nova nada, osoba koja je pozlatila našu zemlju – Franjo, poznatiji kao Didak Buntić, koji je čvrsto odlučio malu Hercegovinu učiniti velikom. Izvršavao je dužnost socijalnog djelatnika, graditelja, političara te je, iznad svega, bio hercegovački franjevac. Činio je štošta dobroga: gradio je crkve, nastojao je pomoći uzgajivačima voća i duhana, poučavao je nepismene. Naime, tvrdi se da je opismenio 13000 ljudi. No, Didak je prije svega bio veliki humanist, čovjekoljubac koji je, u tada sušom opustošenoj i gladnoj Hercegovini, učinio nešto gotovo nemoguće. Organizirao je prijevoz i smještaj u Slavoniji i Srijemu za hercegovačku gladnu djecu poslije Prvog svjetskog rata, a sve s nadom i ufanjem u Gospodina da će im tako spasiti živote. Upravo zato, Didak nam je poznat i kao hercegovački Mojsije jer je zaista izveo narod iz ropstva gladi i tuge.
Dok sjedim u svojoj sobi i promatram njegov lik, pitam se što bi Didak rekao da vidi svoju ljubljenu Hercegovinu danas.? Bi li bio zadovoljan ili ne? Pitam se bi li smrknuo pogled ispod svojih gustih obrva kad bi samo znao kolike obitelji nam odlaze trbuhom za kruhom, a Hercegovinu odavno više ne mori ni suša ni glad.? Pitam se bi li pustio suzu za mnogima koji se neće vratiti na svoje ognjište jer su siti nepravde, socijalne bijede i gramzivosti onih koji bi trebali štititi, a ne ugnjetavati vlastiti narod.? U mislima mi je puno pitanja, ali nemam niti jedan odgovor.
Dan njegove smrti, treći dan u veljači 1922. godine, čiju ćemo stotu obljetnicu obilježiti upravo sljedećih dana prilika je da svi zastanemo i u tišini promatramo lik i djelo ovog izvanrednog franjevca, s malenim plamičkom nade da će se u srcima svih nas, a posebno onih koji nam kroje sadašnjost i budućnost, upaliti iskrica istinske ljubavi prema bratu čovjeku: Kristova i Didakova iskra davanja umjesto uzimanja, pravde umjesto nepravde, milosrđa umjesto nemilosti, ljubavi umjesto neljubavi.
„Gledam tvoj lik u tišini sobe, oče fra Didače, i usrdno te molim svojim malim djetinjim srcem, ne ostavljaj narod svoj. Tamo gore, u predivnim nebeskim visinama, moli, moli za nas.“
Magdalena Bevanda, IX.D
mentorica: Matija Macan, prof.