U Danima hrvatskog jezika spominjemo se više nego ikada značaja i važnosti našeg materinjeg jezika. Tako su i prethodnih dana moji učenici imali priliku svojim riječima izraziti ljubav prema hrvatskom jeziku. Ostadoh iznenađena pa i zatečena ljepotom njihove pisane riječi. Osvijestiše me i još jednom pozvaše na breme odgovornosti nas učitelja materinjeg jezika.
Naša djeca znaju tko su, kamo pripadaju i kojim jezikom se izražavaju. Oni su Hrvati! I sve hrvatsko im je u srcu i na duši.
U moru divno ispisanih školskih zadaća, izdvojih najbolje od najboljih da ih podijelim s vama u nadi da će vas okrijepiti, na domoljublje pozvati i učiniti ponosnim na ove mlade Hrvate koji poštuju tuđe, ali nadasve ljube i čuvaju svoje!
M. Macan, prof.
Bratulić kaže: “Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda!”
Hrvatski jezik je moj materinski jezik. Njime sam izrekla svoje prve riječi. To je je jezik koji mi je majka s ljubavlju prenijela. Najveće bogatstvo moga naroda! Trebao bi biti na prvom mjestu sadašnjim i budućim generacijama, također i hrvatskim iseljenicima u različitim zemljama.
Razumljivo je da se u ratu uništava oružana snaga, vojna i industrijska postrojenja, no povijest nas uči da se razaraju ii mnoge crkve, kulturni i povijesni spomenici, pale se knjižnice… Uništavati kulturnu baštinu jednog naroda, znači ubijati mu identitet, uzeti mu dušu.
Prvu hrvatsku gramatiku napisao je isusovac Bartol Kašić. Premda nisam ljubitelj gramatike svoga jezika jer je prilično teška, uz rad i trud uspjela sam je svladati. Tako promatram cijeli naš jezik. Prve hrvatske knjige pisane su trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom. Bogat je naš jezik! Za mir, kulturu, vjeru, gene kamene i svoj materinji jezik neizmjerno sam zahvalna našim braniteljima. Oni su za nas prolili svoju krv i znoj. Slušajući priče naših starijih, naučila sam da su na ovom području stoljećima nametane razne vjere i kulture. Pa unatoč surovim Turcima, neumoljivim Habsburgovcima i Mađaronima, uspjeli smo sačuvati svoju vjeru, običaje i jezik. Hrabar smo mi narod, prkosan i nepobjediv! Nedavno poslušah klapu Sveti Juraj i pjesmu Rajska djevo, Kraljice Hrvata…, suze mi krenuše niz lice jer se sjetih Gospe. Pa, nas je izabrala, naše Međugorje i najljepši jezik, jezik Hrvata.
“U ovom lomu i gaženju svega, još nikad Hrvat bolje nije znao da mu je s njime živjeti i umrijeti,” kaže Vladimir Nazor. Dotaknuše mi njegovi stihovi srce i prisjetiše me na važnost moga jezika.
Zato, jeziče moj, hvala ti što postojiš!
Klara Juričić, 8.b
Jezik nas čini onim što jesmo. Prati nas kroz cijeli život, od rođenja pa do prvih riječi, od prvog sna do prvog zaljubljivanja…
Uz svoj materinji jezik sam odrasla, ponosna sam na njega i smatram ga najvećim bogatstvom na ovom svijetu. Svoj jezik nikad ne bih mijenjala niti bih ikad pomislila na to. Nema naroda bez jezika niti imamo ime bez jezika, niti vjeru, emocije, niti hrabrosti. Ako bismo mi živjeli s jezikom kao što on živi s nama, onda bismo osjetili tu snagu koju nam daje, ljubav i zahvalnost. Hrvatski jezik je vrlo težak i zahtjevan, no poseban je i jedinstven. Isprva sam ga učila u svojoj obitelji, a sad ga učim u školi i premda mi je ponekad težak, uz dobru profesoricu, sve se može naučiti. Ponosna sam na svoj jezik i poručila bih svima da trava ipak nije zelenija kod drugih. Budimo sretni što imamo svoje, krvlju branjeno i teško zarađeno.
Petra Martinović, 8.b
Svi se po jeziku prepoznajemo. To je naš identitet. Jezikom izražavamo osjećaje, sporazumijevamo se, pišemo, pjevamo, radujemo se i tugujemo.
Iako je lijepo upoznati druge kulture i jezike, naša kultura i jezik su bit, žila kucavica našeg postojanja.
Nema ljepšeg jezika od hrvatskog. Svaki put kad čitam hrvatska djela, u sebi osjetim zanos jer znam s kolikom ljubavlju pišu naši književnici. Često zastanem samo kako bih promatrala bogatstvo i šarenilo divnih riječi moga jezika. Učim o njegovoj povijesti koja nije bila lagana pa često ni sretna. Držim da se o tome treba puno više govoriti nama, mlađima. U prošlosti su nam nametali tuđe jezike puno puta pa se često pitam kako nam je jezik sve to izdržao, opstao pa ovako raznolik i lijep postao?.
Odrastajući, shvaćam da je to moglo biti samo zbog ljubavi. Sve sam zrelija pa uviđam koliko se krvi prolilo, koliko je života nestalo te kako je teška bila naša prošlost, a moj narod se, unatoč tome, nije predao. Naši snažni geni, ljubav prema domovini, vjeri, narodu i hrvatskom jeziku omogućili su nam svima slobodan život i taj neprocjenjivi dar govora našeg materinjeg jezika.
Budimo svi ponosni na svaku riječ svoga jezika jer nam ga nitko nikada nije mogao i neće moći oduzeti.
Lucija Prskalo, 8.b
Svoj jezik dišem, pjevam, govorim…
Kako je samo bujan i mio moj jezik!
Njime dišem i ljepota njegovih riječi obujmi mi pluća. Njime pisah svoja prva slova, pričah prve priče, slušah prve pjesme…
Predivno skrojen, utkan mi je u srce koje bije hrvatski. Njegove riječi su poput vjetra, nose te u daleke zemlje, visoke gore i niske dole, gdje odjekuju kao grmljavina, kao vika. A, dok ga pjevam, čarobne snove snivam. Rijeka riječi teče mojim jezikom. Toliko ih je da mogu ispuniti cijelo široko plavo nebo. Kad mi s usana krene taj roj riječi, srce zaigra, smješka se i viče: Volim te, jeziče moj mili.
Ponosna, uspravna tijela, podignute glave ja te dišem, pjevam, govorim, snivam…
Brigita Dankić, 8. c
Hrvatski jezik
Naš jezik je doista poseban. Velika čast je da se i naša Majka, Blažena Djevica Marija obratila vidiocima hrvatskim jezikom. To je čudo o kojem rijetko razmišljamo, a trebali bismo. Naš jezik je zanimljiv, lijep, svestran i neobičan. Pomalo je i težak, premda je više melodiozan i blag.
Satkan od različitih govora, narječja, dijalekata, najzanimljiviji je jezik svijeta. Čak i nas, koje je odgojio i poučio, pomalo uplaši svojom težinom, no jednom kad ga ipak svladamo, uživamo u njegovom obilju. Toliko je lijepih pjesama, romana, pripovijedaka i drama ispjevano, ispričano mojim jezikom. Sva ta djela nas podsjećaju koliko je važan, krvlju i patnjom stvaran, dugovječan, a tek od nedavno slobodan i stvaran. Trebamo ga štititi, voljeti kao najboljeg prijatelja, naše obilježje i štit. Zahvalimo dragom Bogu i braniteljima što je opstao, što njime pjevamo, govorimo, dišemo. Potrudimo se da na mladim naraštajima ostavimo njegov biljeg, trag, rimu i riječ. Čuvajmo mu vrijednost jer naš jezik, to smo mi.
Julia Prskalo, 8.c
Hrvatski dišem, pjevam, govorim. Poseban je moj jezik i njime se ponosim. Za mene je moj jezik najljepši. Uz njega sam rasla, uz njega živim i radujem se životu, a s njime ću i umrijeti. Dok se svi trude učiti druge jezike, za mene je moj najvažniji. Proslavio je naše pjesnike i jezikoslovce, razgalio povjesničare, mnoge naljutio, a više je onih koje je usrećio. Nikada nije dovoljno ljubavi kojom ga volim. Sretna sam jer imam čast njime govoriti, pisati, radovati se i tugovati. Rođena sam u Hercegovini i Hrvatica sam. Volim negdje otputovati, upoznati tuđe zemlje i običaje, ali me sve nekako vraća u moju domovinu, u moj rodni kraj. Lijepo je znati da si u svojoj zemlji, da razgovaraš svojim jezikom. Naša Gospa je progovorila hrvatski, tu na ovom kamenu škrtom, jer je baš tu pronašla najveću vjeru. I time se ponosimo.
Za svoj jezik smo se borili, kao vjeru svoju ga štitili. Njime čuvamo svoju domovinu, tradiciju i običaje. Na svemu Bogu zahvaljujmo, na domovini, jeziku, što slobodni možemo biti. Hrvat, svoj na svome, radost je, blagoslov, ponos i čast.
Ivana Božić, 8.c