Poruka za sve nas!

Pandemije nisu samo medicinski fenomen već utječu na pojedinca i društvo na mnogim razinama. Ljudi nalaze utjehu i sigurnost u predvidivosti svojih životnih navika i rasporeda, a u trenutku kad izbije pandemija, kada vlada daje upute o izolaciji te zatvaranju i otkazivanju svega što je utkano u našu svakodnevnicu, mnogi od nas mogu doživjeti neugodne emocije.

Osjećamo tjeskobu kao odgovor na nesigurnost situacije, tugu povezanu s gubitkom onoga na što smo navikli- naše doze sreće ( i nesreće), te ljutnju, na koga ili što god, u svojim mislima usmjerimo krivnju za novo nastalu situaciju.

I dok smo usredotočeni na sve što ne možemo raditi ili imati, dok osjećamo napad na svoju slobodu jer se (privremeno) rastajemo od života kakav znamo, dok se ljutimo jer nam je otkazano putovanje, koncert, jer ne možemo u kino, jer ne možemo slaviti rođendan s prijateljima, jer ne znamo što će se dogoditi ne smijemo zaboraviti da i dalje možemo komunicirati, učiti o svemu onome za što inače nemamo vremena, doista čuti našu djecu, čitati knjige, nazvati prijatelje, mamu, baku… možemo voljeti, brinuti, razumjeti druge i čuvati njih i sebe. Nismo nemoćni sve dok to sami ne odlučimo biti. Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka. Postoje i životne lekcije koje nam korona virus daje.

Naša nas djeca poznaju i prepoznaju emocionalnu klimu u kojoj se nalaze. Dobro je razgovarati i o tome kako oni doživljavaju vas, osjete li zabrinutost ili strah. Ne trebamo se praviti da nas sve ovo ne pogađa, već normalizirati osjećaje u ovoj za sve drugačijoj situaciji, uz poruku da će proći i da je važno  da se sami trudimo oko toga da se zaštitimo. Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje ih može učiniti još jačima i dugotrajnijima. Osvijestite ih, kao i misli i tjelesne senzacije koje se s njima javljaju, te upoznajte sebe i svoje načine reagiranja, a potom pomozite i djetetu da učini isto, pa zajedno razgovarajte o tome što pomaže kada se tako osjećamo. Ne bojte se razgovarati s djecom o korona virusu.

Većina djece već je čula za virus, pa roditelji ne bi trebali izbjegavati razgovarati o tome. Ako ne pričamo o nečemu, djece zapravo mogu više brinuti. Prvo ih trebamo slušati i pitati, pa tek onda iznijeti neke činjenice i s djetetom proći pravila koja su sada bitna. Možemo pitati npr. „ Danas pričaju svi o korona virusu, ispričaj mi što si ti ču /la“ ; te „ Kako to tebi zvuči/ kako se to tebi čini/izgleda? Ima li nešto što bi ti mene htio pitati?“, vodeći računa o razvojnoj prikladnosti informacija koje im dajemo. Ono što je važno u svakoj dobi jest biti dostupan djetetu. Dajte im dovoljno prilika da oni vama postave pitanja. Vaš je cilj izbjeći razvoj fantazija ili informiranja putem neprovjerenih izvora. Usredotočite se na ono što radite da biste svi ostali sigurni te djetetu naglasite sve mjere opreza koje poduzimate, te i njega naučite da čini isto.

Sada je trenutak i da djeci svojim vlastitim primjerom pokažemo kako je najbolja i najvažnija prevencija- kritičko razmišljanje, a u razgovoru s njima usmjerimo da nas sve pitaju što ih zanima, a ako ne znamo odgovor, zajedno ćemo potražiti informaciju- na pouzdanim mjestima. Naglasite djeci i da je važno da odgovorno postupamo i prema drugima i njihovom zdravlju i postavite granice ako su dovoljno stari da samostalno izlaze van- u redu je u ovim okolnostima inzistirati da se ne kreću u zatvorenim prostorima s grupama ljudi. Ali onda se potrudimo da se i mi odrasli držimo te odluke.

Svijet je na trenutak zastao, dovoljno da kao roditelji posvetimo vrijeme i pažnju svemu onome za čime inače s djecom čeznemo. Ako djetetu predstavimo situaciju na takav način, ono će se bolje i prilagoditi. Ovo nam vrijeme pomaže da shvatimo bez čega ne možemo, bez čega ne želimo, a bez čega nam je i bolje. Svi maštamo o nekim boljim  danima u kojima smo dovoljno smireni, odmorni i raspoloženi da se posvetimo našim najbližima više od onog što raspored predviđa, no, to rijetko stignemo u našim užurbanim stilovima življenja. Sada nam situacija omogućuje da su prioritet, ne samo deklarativno, baš oni naši, koji s nama ostaju na kraju dana.

Usporedimo li savjete za odgoj djeteta od prije i danas, uočit ćemo bitne razlike. Nekad se smatralo da je najvažnije da roditelj djetetu bude autoritet, a da dijete poštuje i sluša roditelja. Zatim je sve to srušeno i u modi je slobodniji, popustljiviji odgoj.

Većina stručnjaka danas savjetuju razinu između autoritarnosti i popustljivosti, a ta sredina znači – djetetu moramo postaviti jasne granice u ponašanju jer će bez njih biti nesigurno i izgubljeno. Većina stručnjaka ističe da je obitelj mjesto u kojem dijete najviše uči i u kojem stječe sigurnost, pa su skladni obiteljski odnosi preduvjet za uspješan odgoj, a na nesavršenostima i pogreškama se puno toga može naučiti.

”Dijete je knjiga iz koje čitamo i u koju bismo trebali pisati”

Peter Rosegger

  • Kako njegovati otvorenu komunikaciju s djetetom?
  • Kako pomoći djetetu da razvije dobru sliku o sebi?
  • Kako jačati dječje samopouzdanje?
  • Kako pohvala utječe na razvoj djeteta?
  • Slobodna aktivnost djece zamijenjena aktivnostima koje se plaćaju
  • Uloga roditelja u školskim obvezama djeteta
  • Disciplina i kazna!
  • Odgoj nenasilnog djeteta!?
  • Odgoj djeteta s radnim navikama!?
  • Odgoj sigurnog, jakog i slobodnog djeteta!?
  • Djeca i školski neuspjeh!
KAKO NJEGOVATI OTVORENU KOMUNIKACIJU S DJETETOM?

Kao roditelji, priželjkujemo i nadamo se odnosu s djecom u kojem se ona osjećaju slobodna s nama razgovarati o bilo čemu. Nadamo se da će nam otkriti svoja nadanja, strepnje, probleme i snove. Međutim, nije uvijek lako ostvariti (i zadržati) takav otvoreni odnos.

6 učinkovitih načina na koje svaki roditelj može potaknuti i zadržati otvorenu komunikaciju s djetetom.

  1. Sudjelujte u neobaveznim, usputnim razgovorima.

Često želimo posjesti dijete pored sebe i započeti duboki, smisleni razgovor u kojemu ćemo, idealno, s djetetom podijeliti neku životnu mudrost koju će dijete zapamtiti. Međutim, većina djece važne, povjerljive razgovore započinje neobavezno čavrljajući dok su zaokupljena nekom drugom zajedničkom aktivnošću poput igranja, gledanja TV-a, pranja posuđa ili u situacijama u kojima roditelj nije u mogućnosti gledati direktno u dijete, npr. dok vozi automobil.
Ponekad je sjajno imati prilike za razgovore “u četiri oka”, ali nerijetko takve situacije uzrokuju da se dijete zatvori i nije spremno razgovarati, osobito ako pogrešno protumači vaš govor tijela. Želite li da dijete češće s vama razgovara, stvorite prilike za razgovor u kojima ste jedno uz drugo okupirani i nekom zajedničkom aktivnošću.

2. Suzdržite se od komentiranja onoga što vam dijete kaže, bar isprva.

Roditelji su ponekad skloni nepozvani davati savjete pa čak i kritizirati dijete zbog onoga što je podijelilo s njima, ali je jako važno pažljivo odabrati riječi kojima ćemo reagirati na ono što je dijete podijelilo s nama.
Kad dijete očekuje da ćete ga osuđivati ili burno reagirati, bit će sklonije povjeriti se prijatelju nego vama. Naravno, djeca ponekad trebaju vodstvo roditelja čak i onda kad ga ne traže ili ga ne žele, međutim, za odnos povjerenja presudno je da prije svega pažljivo slušate dijete.
Pažljivim slušanjem djeteta, moći ćete procijeniti je li dijete otvoreno čuti vašu životnu mudrost ili treba malo vremena prije nego bude spremno čuti ono što mu želite reći.
Kad dajete savjet djetetu, suzdržite se od predavanja. Budite kratki i jasni i pokažite da vjerujete u dijete i njegovu prosudbu kako postupiti ispravno.

  1. Vaš odnos s djetetom neka uvijek bude prioritet.

Snažna veza između roditelja i djeteta najvažniji je preduvijet dobre komunikacije. Svakodnevno se povezujte s djetetom kroz različite zajedničke aktivnosti. Igrajte se, mazite, slušajte glazbu, čitajte, plešite i uživajte u zajedničkom druženju. Ponekad sami sebe, kao roditelji, preozbiljno shvatimo i pretvorimo se u policajce koji samo reguliraju ponašanja, umjesto da istinski uživamo u svojoj djeci. Na taj način ozbiljno štetimo odnosu s djetetom.
Dobar odnos s djetetom ključ je do djetetova srca i uma, bez dobrog odnosa, naše riječi neće doprijeti do djeteta. Ako se vaše dijete ne osjeća povezano i prihvaćeno, neće vas čuti.

  1. Ne podcjenjujte djetetove osjećaje.

Ponekad dijete emocionalno reagira na problem koji se roditelju čini kao besmislica i vrlo se lako dogodi da roditelj umanji djetetove osjećaje, omalovažavajući djetetov “problem”. Upamtite, način na koji reagirate u takvim situacijama, ulog je u izgradnju bliskog odnosa s djetetom. Budite empatični, stavite se u djetetovu poziciju i iz nje pokušajte sagledati situaciju. Kad dijete stekne povjerenje da se znate nositi s njegovim “velikim” osjećajima, češće će ih dijeliti s vama. S druge strane, ako djetetove emotivne reakcije kod vas uzrokuju (pretjerane) emotivne reakcije, posramljujete ga zbog njih ili na drugi način neprimjereno reagirate, dijete će ih zatvoriti u sebe ili podijeliti s nekom drugom osobom.

  1. Osigurajte odgovarajuće okruženje.

Pitanja poput “kako je bilo u školi” ili “s kim si se igrala tijekom velikog odmora” najčešće će iz djeteta izvući vrlo šturi odgovor. Frustrirajuće je osjećati se kao da morate na silu izvlačiti odgovore iz djeteta i to je upravo ono što nikako ne biste trebali raditi. Umjesto ispitivanja i “pecanja” odgovora, osigurajte okruženje za siguran, povjerljiv razgovor. Poticajno okruženje je ono u kojemu dijete osjeća roditeljsku povezanost i bezuvjetno poštovanje. Ako se dijete boji da će izgubiti vašu privrženost i pažnju ukoliko s vama podijeli neku tešku, neugodnu istinu, tada gubite.

  1. Budite dostupni.
    Roditelji tinejdžera i predtinejdžera znaju kako se djeca te dobi najlakše povjeravaju u gluho doba noći, u tišini, dok ostali ukućani spavaju. Razumljivo je da smo svi do kraja dana istrošeni i premoreni, ali ostanite dostupni svome djetetu. Nekoliko dodatnih minuta dostupnosti i spremnosti na razgovor može biti presudno za odluku da dijete s vama podijeli neki problem koji ga muči umjesto da ga odluči odšutjeti. Tih nekoliko minuta čini veliku razliku za vaš odnos s djetetom.
KAKO POMOĆI DJETETU DA RAZVIJE DOBRU SLIKU O SEBI?

Najveći utjecaj na djetetovo stvaranje pozitivne ili negativne slike o sebi ili svijetu imaju roditelji i njegovi najbliži (bake, djedovi, tete, stričevi), a što je dijete starije veliku ulogu ima i okolina (vršnjaci iz vrtića, škole).

Slika o sebi i svijetu stvara se već u najranijim godinama. Većinu odgovora na pitanja poput „Kakva sam ja?“, „Koje su moje mogućnosti?“, „Je li svijet sigurno mjesto?“, „Kakvi su ljudi koji žive u njemu?“ djeca formiraju do 12. godine života.

Ovisno o porukama koje su dobili iz najbliže okoline, djeca stvaraju uvjerenja o sebi na temelju kojih reagiraju u odrasloj dobi.

Nisko samopoštovanje nam govori o tome da dijete ima lošu sliku o sebi, a to može utjecati na njegovo zadovoljstvo životom. U raznim situacijama koje će se kasnije u životu događati djetetu, loša slika o sebi može te situacije dodatno otežati, bilo da se radi o polasku u školu, polaganju ispita, upoznavanju s novim ljudima ili razgovoru za posao.

Ovo su samo neki od znakova koji mogu upućivati na to da dijete ima lošu sliku o sebi:

  • pretjerana kritičnost
  • potreba da se svidi i ugodi drugima
  • neadekvatno izražavanje svojih želja i potreba
  • izraženi perfekcionizam
  • strah od neuspjeha ili izražena potreba za pobjeđivanjem
  • privlačenje pažnje neodgovarajućim ponašanjem (agresivnost, zadirkivanje)
  • pretjerana povučenost
  • pretjerana hvalisavost

Roditelji ne mogu (a ni ne moraju!) zaštiti djecu od svih životnih izazova, no ono što mogu napraviti je pružiti podršku, strpljenje, razumijevanje i ohrabriti ih kada se nađu u težim situacijama.

Poželjne reakcije roditelja

Prvo pravilo je ne raditi ništa što je dijete sposobno samo napraviti (od nespretnog držanja žlice sve do rješavanja njegovih sukoba s okolinom). Iako roditelji iz ljubavi i brižnosti žele pomoći i olakšati svojemu djetetu, upravo im takva ”pomoć” može uvelike otežati jer se može dogoditi da roditelji, nenamjerno i suptilno šalju poruku sumnje u njihove sposobnosti. Primjerice, dijete pokušava odlijepiti dio selotejpa kako bi zajedno zapakirali poklon, no već neko vrijeme ne uspijeva. Iako je dijete motorički sposobno obaviti tu radnju tipična roditeljska reakcija može izgledati ovako: „Hoćeš da ti tata pomogne?“, „Vidi, ovako se to radi“ ili „Daj meni, to je teško“ zaboravljajući da dijete, kako bi savladalo životne vještine, mora učiti iz svog iskustva.

Poželjna reakcija roditelja u ovome primjeru bila bi „Baš se trudiš odlijepiti taj selotejp“ ili „Odlučna si odlijepiti taj selotejp!“ te pustiti dijete da se samo potrudi i uspije u tome. Možda se u ovoj situaciji pojavi određena vrsta frustracije kod djeteta, no to je također odlična prilika za učenje jer će dijete kroz konkretno iskustvo i uz pomoć roditelja polako može učiti kako se nositi s frustracijom. U ovom slučaju se šalje poruka da je dijete kompetentno i sposobno te dijete razvija osjećaj da ono može savladati ovaj, a i mnoge druge zadatke koji su adekvatni njegovom razvoju. Naravno, u situacijama koje su preveliki izazov za dijete važno je pružiti mu potrebnu pomoć i podršku.

Postavljanje granica u odgoju

Postavljanje čvrstih i jasnih granica također pomaže djetetu razviti osjećaj sigurnosti u svijet koji ga okružuje, a posljedično osnažuje i sliku koje dijete ima o samome sebi. Iako se zahtjevi poput pospremanja igračaka, obuće i odjeće, pisanja zadaće ili čekanja na svoj red djeci baš i neće puno svidjeti roditelji time poručuju da imaju povjerenja u svoje dijete te da je ono sposobno izaći na kraj sa svim životnim zadacima.

Roditelji djetetu predstavljaju oslonac i stup sigurnosti. Ako je roditelj nesiguran ili nedosljedan u postavljanju granica dijete to može lako osjetiti te se samo osjećati nesigurnim. Osjećaj nesigurnosti kod djeteta budi neugodne emocije poput straha, nepovjerenja pa čak i ljutnje koje onda otežavaju svakodnevicu cijeloj obitelji.

S jedne strane pružanjem razumijevanja za djetetove pokušaje i pogreške, a s druge strane pružanjem jasne strukture i učenjem odgovornosti, roditelji djetetu omogućavaju zdrav razvoj slike o sebi gdje dijete prihvaća svoje uspjehe, ali i svoje pogreške kao normalan dio života.

KAKO JAČATI DJEČJE SAMOPOUZDANJE
  • Često im govorite da ih volite onakvu kakva jesu. Dajte im do znanja da su posebni na svoj način.
  • Pokažite im da ih volite kroz to koliko vremena provodite zajedno, slušajući ih, pružajući im puno zagrljaja i osmjeha time posebno jačate njihovo samopouzdanje.
  • Veselite se njihovim uspjesima, bez obzira koliko oni bili mali. Jer ako budete davali akcenat na neuspjehe njihovo samopouzdanje će slabjeti.
  • Pohvalite ih za pokušaj, bez obzira na ishod. Jačajte njihovo samopouzdanje nakon “neuspjeha”  hvaleći trud koji su uložili.
  • Na vidno mjesto stavite ono što podsjeća na njihove uspjehe i važna dostignuća.
  • Dopustite im da vam pomažu. Osjećaj važnosti jača dječje samopouzdanje.
  • Dajte im do znanja da smiju pogriješiti jer je to dio učenja.
  • Pitajte djecu sto misle o nekim obiteljskim stvarima. Time pokazujete da vam je stalo do njihova mišljenja.
  • Pomognite im da riješe njihove probleme makar se ti problemi vama činili potpuno nevažni.
  • Dajte im do znanja da imate potpuno povjerenje u njih.
  • Postavite jasne i dosljedne granice i očekivanja. Nerealna očekivanja mogu urušiti samopouzdanje djeteta.
  • Recite djetetu kada mu ponašanje nije prikladno ili od pomoći, ali bez kritiziranja.
  • Recite svoje mišljenje tako da ono bude djetetu poduka a ne povreda.
KAKO POHVALA UTJEČE NA RAZVOJ DJETETA?

Što je pozitivna povratna informacija?

Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgojitelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenosi djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj.

Pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu.

Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi.

Učinak pohvale

Pohvala je pozitivna, dobronamjerna izjava, često namjerno upućena djeci radi poboljšanja samopouzdanja. Kako bi ispitali učinak takvih izjava, istraživači su razdvojili pohvale izražene za neku sposobnost ili osobinu (npr. “Baš lijepo pjevaš!“ ili “Bio si dobar dječak!“) od pohvala za trud i zalaganje (npr. “Stvarno si se potrudio!“).

Pohvale za osobinu (npr. “Bravo, kako si pametan/duhovit!“) pridonose razvijanju stava da su karakteristike ličnosti stabilne i nepromjenjive. Posljedica takvog stava je da djeca kad dožive neuspjeh u nekoj aktivnost, taj nepovoljan ishod pripisuju svojim urođenim osobinama za koje smatraju da se ne mogu unaprijediti ili dalje razvijati. Jednako tako, pokazuju sklonost svoje sposobnosti mjeriti razinom postignuća u određenoj aktivnosti. To ih čini u potpunosti usredotočenim na uspjeh zbog čega zanemaruju emocije i zaboravljaju da u aktivnosti mogu i uživati odnosno da su tu aktivnost (npr. pjevanje, crtanje, slaganje kocki, sport i sl.) vjerojatno i odabrali jer ih ona veseli.

Povrh toga, stav o nepromjenjivosti vlastitih osobina doprinosi strahu od neispunjenja standarda koje su postavili roditelji, učitelji i sl. i osjećaju srama u slučaju neuspjeha, što potiče emocionalnu ranjivost. To dalje vodi ka izbjegavanju izazovnih zadataka zbog čega djeca gube priliku za učenje i razvijanje svojih sposobnosti i vještina, manjem uživanju u igri i učenju i čak potiče na varanje.

Nadalje, pohvalu za uspjeh u laganom zadatku dijete može doživjeti kao nedostatak vjere u njegove sposobnosti ili kao nisku razinu sposobnosti što ugrožava osjećaj samopoštovanja.

Pohvala za osobinu i to kroz usporedbu s vršnjacima (“Ti si najbolji pomagač/matematičar/govornik u razredu!“), navodi djecu na to da procjenjuju vlastitu vrijednost s obzirom na to koliko su uspješni u odnosu na vršnjake. Ideja da dijete nije u nečemu uspjelo zbog nepopravljivih nedostataka koje druga djeca ne posjeduju, izaziva osjećaj frustracije i nemoći. Ako zbog stalne usporedbe s drugima dijete često zapada u negativna emocionalna stanja (npr. tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti) ta stanja mogu prerasti u prilično stabilne karakteristike koje umanjuju psihičku dobrobit i kasnije tijekom života.

Za mentalno zdravlje važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti u svemu uvijek izvrsni i pomoći mu da prepozna svoje jake osobine i prihvati osobine u kojima je osrednji ili slabiji te da zna da uvijek može odlučiti koje karakteristike želi dalje razvijati i na koje će se usmjeriti.

Izražavanje pretjerane pohvale i ponosa zbog dječjeg uspjeha, čak i kada se ne čini da dijete uživa u određenoj aktivnosti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne pridonosi unutarnjoj motivaciji djeteta već zapravo djetetov uspjeh “pretvara” u uspjeh roditelja.

Dijete je sretno što je ugodilo roditelju, ali istovremeno počinje brinuti hoće li i u budućnosti dobivati istu razinu roditeljske pohvale i entuzijazma ako ne nastavi ispunjavati visoka roditeljska očekivanja.

U razrednom okruženju pohvale nastavnika pokazale su se povezanim s kraćom ustrajnošću u zadatku, većim oklijevanjem pri odgovaranju na pitanja, manjim brojem mogućih odgovora na pitanje i manjim očekivanjem uspjeha u teškim zadacima. To je razumljivo budući da su upravo pohvale sredstvo kojim se nameću visoka očekivanja i stvara nepotreban stres.

S druge strane, pohvala usmjerena na trud i zalaganje (“Stvarno si se puno trudila/trudio!“) potkrepljuje ulaganje napora, gledanje na izazovnu situaciju kao priliku za učenje i razvija uvjerenje da je uspjeh dostižan.

Učinak ohrabrenja

Ohrabrivanje djece u njihovim nastojanjima i pokušajima može ih navesti da uoče napredak koji su ostvarili kroz vrijeme bez potrebe da se uspoređuju s drugima. Socijalna usporedba može izazvati tjeskobu koja nepotrebno opterećuje dijete i tako zauzima dio njegovih kapaciteta koje bi se bolje iskoristilo kada bi se dijete u potpunosti moglo fokusirati na aktivnost i pritom u njoj uživati. Izjave poput “Ma pogledaj samo koliko si napredovala od zadnji put!” ili “Tvoji predmeti od plastelina svaki su put sve precizniji i detaljniji!” usmjeravaju djetetovu pažnju na njihov unutarnji proces i razvoj koji je iz tih procesa proizišao.

Osim toga, ohrabrenje pokazuje vjeru u djetetove sposobnosti i omogućuje djetetu da razvije povjerenje u samog sebe i prenese ga na veći broj svojih osobina i različite situacije. Internalizaciju povjerenja potiču rečenice poput “Uvjeren sam da ćeš to znati riješiti!” ili “Vjerujem da ćeš uspjeti to odraditi na svoj način!“

Isto tako, poruka ohrabrenja prenosi djetetu i to koliko roditelj ili skrbnik cijeni djetetov doprinos, trud ili pomoć. Primjerice, “Hvala ti puno na tvojoj pomoći!” ili “Oh, naveo si me da sagledam to na drugi način, jako zanimljivo, hvala ti na tome!“

Ohrabrenja koja ljudi čuju u djetinjstvu od značajnih osoba čine ih, kasnije u životu, manje ovisnima o prosudbama drugih, obično autoriteta te se više oslanjaju na vlastite vrijednosti i stavove. Češće ih pokreće unutarnja motivacija za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvijanjem kreativnosti, a manje strah od neuspjeha, kritike ili lošeg statusa. Pritom postižu i veći osjećaj zadovoljstva zbog djelovanja u skladu s unutarnjim standardima.

Zaključak

Pružanje ohrabrenja kroz opisujuće poruke koje zrcale djetetove osjećaje prilikom bavljenja nekom aktivnošću, opisuju njihovu razinu udubljenosti ili angažmana u toj aktivnosti, prenose vjeru u njihove sposobnosti i uvažavanje njihovih nastojanja, proizlazi iz zdravog i poticajnog odnosa između djeteta i skrbnika koji je preduvjet za razvoj samopoštovanja i emocionalne otpornosti.

SLOBODNA AKTIVNOST DJECE ZAMJENJENA AKTIVNOSTIMA KOJE SE PLAĆAJU

Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardirani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulirati dijete jer tada će naše dijete izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se dojam kako postoji uski vremenski period u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama djelovati na mozak djeteta, inače smo u problemu jer nam dijete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili uređaj poboljšati njihovo dijete. U meuvremenu se gubi i iščezava dječja igra na otvorenom. Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice.

Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu – jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha.

Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.). Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korištenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korištenje kao mase za modeliranje i gradnju, korištenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u kutnoj brzini…
Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, također, ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015.). U 2.5 milijuna godina ljudske povijesti djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par desetljeća da će se to negativno odraziti na neki način.
Danas se skupo plaća sat stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće provode u zatvorenim prostorima. S druge strane, rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme, što je potpuno besplatno i vjerojatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa.
Poznata je uzrečica kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i s današnjom djecom? Razvijeni svijet je izgleda zahvatila epidemija pretjeranog roditeljstva. Nadalje, spominje se i kako „umjetno stimuliranje“, odnosno rano učenje sadržaja koji su razvojno neusklađeni s djetetovom starošću, može ometati djetetov razvoj. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

ULOGA RODITELJA U ŠKOLSKIM OBVEZAMA DJETETA

Školske obveze su jedan od prvih razvojnih zadataka kojima djeca potvrđuju vlastitu sposobnost te se nerijetko školske ocjene smatraju dokazom njihove sposobnosti.

Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni sustav, a nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djeci i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha kojeg ostvaruju. S jedne strane ˝škola je jedina djetetova obaveza koju ima˝ – kako često čujemo od odraslih, a s druge strane, ocjene su nešto što je vidljivo i “opipljivo”. Prema školskom uspjehu procjenjuje se i sama djetetova ˝vrijednost˝, što najčešće dovodi do zanemarivanja drugih uspjeha i pozitivnih osobina koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh.

No, uspjeh ne bi trebalo promatrati samo kroz ocjene, već je potrebno sagledati njegovu širu sliku. Razlog tome je što školski uspjeh ne znači samo dobre ocjene, već utječe i na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete, pridonosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja te osjećaju vlastite vrijednosti, a shodno tome uspjehu i u drugim područjima djetetova života.

Neuspjeh i loša ocjena sastavni su dio života iz kojeg dijete uči što je moglo napraviti bolje i drugačije, ali uči i konstruktivne načine suočavanja s izazovima što će mu biti od koristi u svim aspektima života kako bude odrastalo.

Roditeljska ljubav i uspjeh u školi

Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzdanja, tako o roditeljskom doživljaju uspjeha i očekivanjima od djeteta, ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća.

Pritom je važno naglasiti to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino ako je postiglo odličan uspjeh u školi ili je osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju.

Osim toga, očekivanje samo najboljih rezultata i pretjerana kontrola rezultata dovode do toga da će dijete svoje objektivne uspjehe vidjeti kao neuspjeh te da nikada neće biti zadovoljno samim sobom jer je ˝uvijek moglo bolje˝. Također, važno je i da se kao roditelji zapitate jesu li neki ciljevi zaista djetetovi ili su to vaša očekivanja, možda i ona osobno neostvarena. Ako djetetu dopustite osjećaj uspjeha kao posljedicu njegovog truda i zalaganja, a ne nekih drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motiviranije i zadovoljnije te će se vrlo vjerojatno nastaviti baviti određenom aktivnošću zato što to želi, a ne samo zato da bi udovoljilo vama, roditeljima.
Medvjeđa usluga

Roditelji ponekad, iz najbolje namjere da dijete ne doživi neuspjeh, znaju otići i u drugu krajnost te previše štite dijete od neuspjeha i čine puno stvari umjesto njega (mnogo vremena provode u učenju s njime ili čitanju lektire, pišu zadaće umjesto djeteta i slično). Želeći da dijete izbjegne neuspjeh, u ovom slučaju školski, zapravo otežavaju djetetu dugoročno i postižu to da dijete postane nesamostalno u obavljanju kućanskih i školskih obveza, a kasnije i u izvršavanju onih većih životnih.

U redu je da dijete doživi neuspjeh. Pritom mu pokažite i recite da volite i kad ne uspije ostvariti ono što je naumilo ili to ne ostvari onako ˝savršeno˝ kako je samo zamislilo. Važno je da dijete čuje da nije loše ako dobije lošu ocjenu!
Važno:

  • uspjeh djeteta ne promatrajte samo kroz prizmu uspjeha u školi
  • neka Vaše izražavanje ljubavi prema djetetu ne ovisi o školskim rezultatima
  • usmjerite se na proces učenja radije nego na ocjenu kao rezultat učenja

Kako razgovarati o školi i ne biti dosadan?

Kada dijete pohađa školu, najčešće ne prođe dan da roditelji ne pitaju dijete: ˝Kako ti je bilo u školi?˝ Često pritom podrazumijevaju da ako postave to pitanje, automatski razgovaraju s djetetom o školi. No, često to nije tako jer djeca automatski odgovaraju “dobro” ili “dobio/la sam 5 iz prirode” i roditeljima to bude dovoljno. Razmislite o tome koji odgovor očekujete kada djetetu postave to pitanje. Poručujete li tim pitanjem istinsko zanimanje za taj segment djetetova života ili je to samo neko stereotipno raspitivanje? Želite li da dijete pritom priča o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili pak da im kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti petica? Ako očekuju posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da ste usmjereni većinom na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujući prema djetetovim osjećajima, trudu koji ulaže i drugim postignućima, odnosno da ste manje usmjereni na cijeli proces koji vodi uspjehu, a više na sami rezultat.

Zajedničko slobodno vrijeme

Važno je i da roditelji ne zaborave provoditi slobodno vrijeme sa svojim djetetom te da se “ne vrti sve oko škole i ocjena” jer kada je škola glavna tema svega, djeca najčešće gube motivaciju za rad i budu u otporu. Ako pokazujete interes za djetetove aktivnosti i proces umjesto za sami rezultat te ako pritom dajete djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatnije je da će imati visoko samopouzdanje, a koje u velikoj mjeri utječe i na sam školski uspjeh. No, ponekad je teško razdvojiti školski uspjeh od djetetovog samopouzdanja jer međusobno djeluju jedno na drugo. Ove spoznaje su posebno značajne za period od sedme do petnaeste godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha značajno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok kasnije uspjeh u školi postaje manje važan kao temelj formiranja slike o sebi.

Poticanje djetetovih interesa

Također, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono samo želi biti uspješno. Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje interes za njega, vrijedno je i tu ga podržati, ukazati na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi željelo biti, ali jednako tako ukazati na dobre stvari koje čini i pohvaliti ih za njih. Time dijete stječe osjećaj sigurnosti i u sebe i u svoje roditelje i prepoznaje svoje kvalitete. Ovakav pristup povećava djetetu motivaciju, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Svako postignuće povećava vjerojatnost onog novog i daje djetetu osjećaj kompetentnosti i vlastite vrijednosti i zbog toga nema boljeg motiva za uspjeh, a roditeljska podrška i razumijevanje u tom procesu su presudni. No, roditelji se često pitaju kako postupiti kod izvršavanja svih školskih obveza, najčešće onih manje interesantnim poput pisanja domaćih zadaća ili učenja. Važno je da roditelji pritom primijete djetetov napredak, pohvale ga za njega, a povremeno za neki značajniji ili njima važniji i nagrade (npr. ako roditelji podsjećaju redovito dijete da napiše zadaću, pa primijete da se dijete jedan dan samo sjetilo, valja to primijetiti i pohvaliti ga). Osim toga, razgovor o domaćoj zadaći ili tome što mora naučiti može pomoći, ali cilj razgovor mora biti to da roditelj vidi je li dijete sve razumjelo i završilo, ali nikako to ne bi smjelo uključivati rad umjesto djeteta ili izričito kontroliranje. Rutinsko ispitivanje svaki dan, npr. “Jesi li napisao zadaću?” valjalo bi izbjeći i umjesto toga dogovoriti s djetetom neka osnovna pravila vezana za školu, koja odgovaraju i djetetu i roditeljima te postaviti standarde vezane za učenje i ponašanje dovoljno visoke da ne budu djetetu nedostižni, ali motivirajući. Oni mogu biti i “razlomljeni” na neke manje ciljeve kako bi dijete moglo jasno i transparentno evaluirati svoj napredak i time se motiviralo.
Na kraju valja zaključiti – kako bi školski uspjeh bio zaista uspjeh i za dijete i za roditelje vodite se onime da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Roditelj pritom ima bitnu ulogu, puno važniju od pukog praćenja ocjena svog djeteta. Pravilnom primjenom ovih savjeta te kontinuiranom uključenošću roditelja u cijeli proces postizanja dobrog školskog uspjeha, roditelji utječu na jačanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanje djeteta, razvijaju odgovornost djeteta prema sebi i drugima, kao i pozitivne vrijednosti općenito u životu i zapravo odgajaju dijete u prilagođenu, odgovornu, sposobnu i samostalnu osobu.

Kako poticati djetetovu samostalnost?

  • ohrabrite dijete da što više toga radi samostalno
  • prepustite mu da samo izvrši zadatke koje može, ali pritom ponudite svoju pomoć ako “zapne” ili ako primijete da mu je nešto preteško ili nerazumljivo (prekontrolirajte zadaće, interesirajte se o čemu uče u školi, pomozite djetetu napraviti raspored svih obveza, školskih i izvannastavnih, pitaje dijete treba li pomoć oko razumijevanja novog gradiva i slično)
  • ponudite mu izbor kako bi imalo osjećaj samostalnog odlučivanja, umjesto da odlučujete umjesto njega (npr. “Želiš li napisati zadaću prije ili poslije ručka?”, “Želiš li sam napraviti svoj raspored ili želiš da to učinimo zajedno?”)
  • pokažite ponos kada dijete učini nešto samostalno kako biste ga time motivirali na daljnju samostalnost u izvršavanju obveza
  • uključite dijete u svakodnevne aktivnosti poput pripreme obroka (uključuje matematiku, prirodu/geografiju, učenje o zdravlju), pričanja i čitanja (osnove za čitanje i pisanje) kako biste mu potaknuli znatiželju za učenjem
DISCIPLINA I KAZNA

Cilj poučavanja djece disciplini jest razvoj samokontrole i produktivnog sudjelovanja u životu zajednice (npr. u grupama vršnjaka, u razredu, u igri).

SMJERNICE ZA POUČAVANJE  DISCIPLINE:

1.Dajte svom djetetu do znanja da ga volite.

2.Postavite djetetu granice.

3.Izbjegavajte naredbe i postavljajte djetetu granice unutar kojih može preuzeti kontrolu.

4.Budite jasni u svojim zahtjevima.

5.Budite ustrajni.

6.Pratite pridržava li se dijete pravila koje ste dogovorili.

7.Djetetu unaprijed objasnite da zna koje su posljedice njihova ponašanja.

8.Dajte priliku djetetu da ponekad samo donese odluku.

9.Ako pak smatrate tu odluku neprimjerenom ,trazite od djeteta da preispita svoju odluku zajedno s posljedicama

10.Recite mu što točno cijenite kod njega ,koje su njegove dobre osobine.

11.Nagradite dijete.

12.Ponašajte se prema djetetu kao prema odgovornoj osobi, jer samim time I njegova odgovornost raste.

13.Učite dijete da poštuje autoritet.

14.Budite dobar primjer svom djetetu, činjenica je da djeca najviše uče oponašanjem odraslih.

KAZNA I POUČAVANJE DISCIPLINI

Cilj kazne je da se ponašanje djeteta više nikad ne ponovi. Koristi se zbog vjerovanja da je osjećaj straha dobar način da se nešto nauči. Međutim, čak i ako se odmah nakon kazne prestane ponašati na način koji je neprimjeren, dijete je nakon kazne toliko preplavljeno negativnim emocijama da će se često početi ponašati još gore. Ona izaziva brzu promjenu u ponašanju, al’ je ona u biti kratkotrajna.

Kažnjavanjem učimo dijete ŠTO NE SMIJE, ali ga ne učimo što TREBA i SMIJE činiti.

Jako je bitno ne koristiti uvijek isti oblik kažnjavanja (npr: pljuska) U tom slučaju dijete ne razumje stvarne posljedice svog ponašanja (npr: ako uništava  knjige da neće imati iz čega učiti)

Posljedice kazne!!

Dijete nas se boji – ako dijete nije unaprijed upozoreno da će biti kažnjeno ili ako ne razumije zašto je bilo kažnjeno, počet će izbjegavati bilo kakve aktivnosti iz straha da se kazna opet ne ponovi.

Bijesno je i ljuto prema nama jer smo mu nanijeli fizičku ili psihičku bol. Ta ljutnja koju dijete osjeća može biti uzrok njegova agresivna ponašanja prema vršnjacima ili odraslima.

Laže nam (da bi izbjeglo kaznu).

Narušava  samopoštovanje – djeca koja su stalno kažnjavana, nemaju znanja o vlastitim vrijednostima i zato je njihovo samopoštovanje narušeno.

Mrzi nas-fizičko kažnjavanje najčešće izazove emociju mržnje koja je toliko jaka da razara odnos uspostavljen s djetetom jer negativno utječe na njegovo samopoštovanje. Na taj način možemo dijete vrlo lako potaknuti da postane nasilno.

I na kraju ako dijete moramo  kazniti  izaberimo za to primjerene načine tako da kažnjavamo njegove postupke, a ne ličnost djeteta!!

.

ODGOJ NENASILNOG DJETETA

Istraživanja su pokazala da se nasilno i agresivno ponašanje uči u ranim godinama života.

Roditelji imaju važnu ulogu u smanjivanju nasilja, upravo odgovarajući svoju djecu u sigurnim domovima, s puno ljubavi.

Slijede prijedlozi koji bi Vam mogli pomoći! Iako ih možda nećete moći ostvariti u cijelosti, ako date sve od sebe, dovest ćete do promjene u djetetovom životu.

a) Pružite djeci ljubav i pažnju

Svakom djetetu je potreban blizak odnos s roditeljima pun ljubavi kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno te razvilo osjećaj povjerenja. Bez čvrstog oslonca na odraslu osobu, dijete može postati agresivno, tjeskobno i nesigurno.

Manja je vjerojatnost da će se kod djeteta javiti poremećaj/i u ponašanju ako se roditelji posvete djetetu i puno njime bave, pogotovo u ranim godinama razvoja.

Važno je upamtiti da djeca imaju svoju vlastitu ličnost i razum, te da njihovo osamostaljivanje ponekad kod roditelja stvara osjećaje ljutnje, frustracije ili razočaranja. Budite strpljivi!

b) Budite prisutni u djetetovom životu

Djeca ovise o roditeljskoj podršci, zaštiti i ohrabrenju kada uče razmišljati ”svojom glavom”. Bez pravilnog nadzora, djeca ne dobiju potrebnu sigurnost. Studije su pokazale da djeca koja nemaju kvalitetan nadzor roditelja, vrlo često razviju poremećaj/e u ponašanju.

Osigurajte da znate gdje su Vam djeca u svakom trenutku i tko su prijatelji s kojima se druže

Potaknite školsku djecu na sudjelovanje u nadgledanim školskim aktivnostima kao što su dodatna nastava, sport ili rekreacijske grupe.

Uključite ih u preventivne programe raznih udruga i društava u zajednici

c) Budite model prihvatljivog ponašanja svojoj djeci

Djeca uglavnom uče prema primjerima. Vrijednosti poštovanja, istine i ponosa u vašoj obitelji mogu biti važni izvori snage za vašu djecu, pogotovo ako se susreću s negativnim pritiskom vršnjaka, žive u nasilnom susjedstvu ili idu u školu punu nasilja. Upozorite dijete o mogućim opasnostima nasilnog ponašanja. Pohvalite djecu kad problem riješe konstruktivno bez nasilja.

Roditelji ponekad ohrabruju agresivno ponašanja, a da nisu toga ni svjesni. Na primjer, neki roditelji smatraju da je za dječake dobro da se nauče tući. Naučite dijete da je probleme bolje rješavati mirnim riječima, a ne šakama, prijetnjama ili oružjem.

d) Recite NE fizičkom kažnjavanju !!!

Fizičko kažnjavanje sprečava određena ponašanja samo na kratko vrijeme. Čak se i na teško kažnjavanje djeca mogu naviknuti tako da kasnije nema nikakav utjecaj na njih. Batine s vremenom postaju nedjelotvorne.

Evo nekih prijedloga kako postupiti kada nas zabrinjava djetetovo ponašanje:

-Oduzmite određene povlastice – poput kratkotrajne zabrane igranja s drugom djecom ili gledanja TV-a

-Recite kako se osjećate kad se dijete tako ponaša

-Dajte djetetu ”time out” – neka sjedi mirno i tiho, onoliko minuta koliko ima godina starosti (nije za jako malu djecu)

Djeca se stalno trebaju osjećati voljeno i poštivano. Problem je ponašanje, a ne dijete! Možete reći nešto poput: “Volim te i prihvaćam, ali ovo što si napravio/napravila mi se ne sviđa.”
Radije pohvalite dobro ponašanje, a ne kažnjavajte za loše, jer djeca žele ugoditi roditeljima. Zapamtite da su pohvala i pažnja najbolje nagrade.

e) Držite  se pravila

Kad stvarate pravila, držite ih se. Postavljati pravila, a zatim ih se ne pridržavati za njih je zbunjujuće i ne pruža im uvid s kakvim ponašanjem mogu proći bez kazni. Roditelji trebaju uključiti djecu u postavljanje pravila kadgod je to moguće. Objasnite djeci što se od njih očekuje i koje su posljedice nepridržavanja pravila. Zajedno se dogovorite kako se nećete ponašati jedni prema drugima.

f) Zaštitite djecu od nasilja

Djeci je potreban siguran dom s puno ljubavi gdje ne trebaju odrastati u strahu. Djeca koja svjedoče nasilju u obitelji, ne moraju uvijek postati nasilna, ali će vjerojatnije posegnuti za nasilnim rješavanjem konflikata.

Radite na stvaranju sigurnog, nenasilnog doma i ne podržavajte nasilno ponašanje među braćom i sestrama. Uzmite u obzir da neprijateljska i agresivna svađanja među roditeljima plaše djecu i pružaju im loš primjer. Ponekad djeca ne mogu izbjeći svjedočenje nasilju na ulici, u školi ili kod kuće, pa im treba pomoć da se nose s nastalim osjećajima straha i doživljenim situacijama.

Gledanje nasilja na televiziji, u filmovima i na video igricama može pridonijeti agresivnom ponašanju djece. Kao roditelj, možete kontrolirati količinu nasilja koju djeca vide u medijima.

Evo nekih prijedloga kako zaštiti dijete od nasilja u medijima:

-ograničite gledanje televizije na 1-2 sata dnevno

– budite upoznati s TV programom kojeg Vaša djeca gledaju, kao i video igricama koje igraju

-razgovarajte s djecom o nasilju koje gledaju na televiziji, filmovima i video igricama, jer na taj način kod njih razvijate medijsku pismenost. Pomozite im da shvate kakve su ozbiljne posljedice nasilnog ponašanja

-razgovarajte s djecom o nenasilnim načinima rješavanja problema

g) Pomozite djeci da se odupru nasilju

Potaknite djecu da se odupru nasilju i naučite ih da reagiraju kad netko vrijeđa, prijeti ili udara drugu osobu. Pomozite im u shvaćanju da je potrebno više hrabrosti i snage za odupiranje nasilju nego za prihvaćanje nasilja. Pomozite im u prihvaćanju djece svih etničkih i religijskih skupina. Naučite ih da je kritiziranje nekoga jer je drugačiji bolno, te da je vrijeđanje neprihvatljivo

ODGOJ DJETETA S RADNIM NAVIKAMA

a) Stav-ocjena ni(je)najbitnija -najviše ovisi o načinu učenja al’ također I o sreći, kriteriju učitelja..

b) Poticati dječju samostalnost.

c) Ukazivati na važnost domaćih zadataka.

d) Postaviti jasan I odlučan zahtjev pred dijete.

e) Razvijati osjećaj odgovornosti prema postavljenim zadacima.

f) Pohvaliti I nagraditi dijete za njihov uspjeh.

ODGOJ SIGURNOG, JAKOG I SLOBDNOG DJETETA

Pomozite djeci da budu  jaka i slobodna!

Većinu roditelja danas muče različiti strahovi u odnosu na svoju djecu. Problem sprječavanja njihovog zlostavljanja svakako je jedan od njih. Želite li stvarno pomoći da djeca ne postanu žrtve zlostavljanja, strahove treba preokrenuti u akciju. Bolja komunikacija svakako je prvi korak. Roditelji moraju početi razgovarati s djecom dok su još vrlo mala i nastaviti diskusije s njima i kroz adolescenciju. Razgovor s djetetom o zlostavljanju, osobito seksualnom zlostavljanju, mnoge roditelje jako plaši. Mame i tate boje se da će uplašiti svoju djecu, povrijediti njihovu nevinost i povjerenje a zapravo ih tako oštećuju, umjesto da im pomognu da se suoče sa životom. Premda je taj strah razumljiv, on nije realno utemeljen. Postoje brojni načini kako roditelji mogu razgovarati s djecom, čak i s vrlo malom, koji će potaći osjećaje sigurnosti i samopouzdanja a ne straha i nepovjerenja. Važno je pronaći pravo vrijeme i mjesto za razgovor s djecom o zlostavljanju i njegovom sprječavanju.

Raditi na sigurnosnim vještinama!

Najbolji način kako povećati povjerenje i smanjiti strah kod djece jest usredotočiti se na razgovor o tome što ona mogu učiniti ako se suoče s opasnom ili neugodnom situacijom. Roditelji mogu problemu sigurnosnih vještina za sprečavanje zlostavljanja pristupiti kao što pristupaju sigurnosnim vještinama djece u prelaženju ceste. U prelaženju ceste ono što želimo da djeca nauče jest sigurno ponašanje, a ne posljedice koje im auto može ostaviti ako dođe do prometne nesreće. Primjena ove logike na sprječavanje zlostavljanja djece je jednostavna. Nažalost, odrasli češće govore djeci o strašnim stvarima koje im se mogu dogoditi, a mnogo rjeđe o tome što mogu učiniti da to spriječe. Umjesto da jasno zapamti preventivne strategije ponašanja, dijete upamti kakav može biti zastrašujući neznanac. Zapamtite, usredotočite se na vještine koje dijete treba naučiti, a ne na opasnost samu po sebi.

Samopouzdanje!

Samopouzdanje igra veliku ulogu u našoj spremnosti da bilo što učinimo. Ako vjerujemo da nešto možemo, na najboljem smo putu da to i ostvarimo. Suprotno je također istina. Kad vjerujemo da nešto ne možemo učiniti, tada to često niti ne pokušavamo. Djeca, kao i odrasli, moraju vjerovati u svoje sposobnosti da bi uspjela. Roditelji im mogu na mnogo načina pomoći da izgrade neophodno samopouzdanje. Nakon razgovora o sigurnosti recite svome djetetu da znate da će ono dobro upamtiti sigurnosne vještine u kući, susjedstvu i u školi. Pokažite mu zagrljajem, ponosom u svom glasu i riječima da vjerujete u njega i njegove sposobnosti.

DJECA I ŠKOLSKI NEUSPJEH

Poteškoće pri suočavanju s neuspjehom

a) poricanje i izbjegavanje – zašto vam to ne može iskreno reći?

b) promjena pristupa – ohrabrivanje, iskazivanje povjerenja u djetetove mogućnosti, pohvala umjesto kritike

c) pasivno prihvaćanje – unatoč trudu, neuspjeh; realni neuspjeh – teškoće u učenju? – potražiti pomoć;      postavljanje nerealnih zahtjeva;  djeca koja zaključe da ne mogu zadovoljiti očekivanja roditelja, polako odustaju

d) prestrašeno dijete– naučite svoje dijete (i sebe) da loša ocjena nije tragedija ; naglasite važnost i drugih djetetovih vrijednosti i vrlina…

Poželjne reakcije roditelja na djetetov neuspjeh:

a) Podrška

b) Razgovor

c) Slušanje

d) Kratka kritika na neuspjeh kao rezultat nedovoljnog truda

e) Napraviti plan kako tu ocjenu ispraviti

f) Odgovornost prepustiti djetetu, neka razmisli, predloži i zapiše:

–          plan učenja (koje gradivo mora naučiti, podjela po danima)

–          rok za ispravak

–          a na Vama je da mu u tome pomognete i pratite realizaciju

Pripremila školska pedagoginja Milenka Šego