Međunarodni literarno-likovni natječaj ,,Velimir Đerek Sokol“ – Srce za Hrvatsku

Vukovar u srcu

Vukovar je grad koji je prošao kroz veliku tragediju te davne 1991. godine. U Hrvatskoj je započeo rat. Ljudi su preko noći iščupani iz svakodnevnog života i odjednom je samo postalo važno: obraniti svoj dom.

Djeca su se skrivala po hladnim i mračnim podrumima dok su grad razarale strašne i mnogobrojne granate. Očevi i djedovi su goloruki izišli pred neprijatelje i do zadnjeg dana branili svoje najmilije. Mnogi su položili svoje živote na oltar domovine. Kad čujem riječ “domovina”, pomislim na Vukovar. Zašto? Možda jer sam slušao tolike priče, gledao dokumentarne filmove, možda jer mi slike razrušenog grada, uplakane djece i baka i djedova paraju dušu. Vukovar je pao 18. studenog 1991. godine. Ono što je uslijedilo poslije zauvijek je obilježilo moj narod. Više od tisuću ljudi još uvijek nije pronađeno, mnogi i dalje tragaju za svojim najmilijima, zato je Vukovar živa rana moje domovine. Razmišljam o tome koliko je suza proliveno i koliko je srca slomljeno kako bismo mi danas živjeli u slobodi. Nitko i nigdje ne bi smio izgubiti svoje najdraže i svoj dom zbog rata. Nitko ne bi smio gubiti život da bi bio slobodan, svoj na svome. A, dogodilo se upravo to.

Na nama mladima ostaje odgovornost da naučimo oprostiti, ali nikada zaboraviti sve što se dogodilo. Kuće su se izgradile, toranj se obnovio, crkva je i dalje na brežuljku, ali ono najvrjednije, ljudske živote, nikada ne možemo vratiti. Ipak, oni žive u našim srcima i dišu s našom domovinom jer domovina smo svi mi.

Lovre Marinčić, IX. A

Vaši životi za naša djetinjstva

Suza je potekla,
majka sina iz kuće ispratila.
Krenuo je spreman proliti svoju krv
za opstanak svoga jezika i svoga naroda.
Krenuo je spreman braniti krš naš
da sutra, kad se rodiš, svoju domovinu imaš.

A domovina puna je rana,
ali još diše.
Svaka granata novi spomenik piše.
Mogli ste pobjeći, život sačuvati,
ali bješe vam preča domovina
jer vam junačko srce bijaše u grudima.
Zemlja je bila vašom krvlju natopljena,
majke su nad vašim grobovima jecale,
kako bi danas naše, bez straha, svoju djecu gojile.
Zlotvori su drvo lomili,
ali čvrst korijen je ostao.
Hvala vam što ste položili
svoje živote za naša djetinjstva
i za hrvatsku riječ
koja danas slobodna, milim zvukom svijet obilazi.
I dok je smrt na vaše uho šaputala,
vatra vam je u hrvatskom srcu gorjela.
Naš narod, jezik i domovina, naše djetinjstvo
najljepši su ures vaših pobjeda.

Marija Martinović, IX. d

Preko križa do zvijezda

Preko križa do zvijezda
nije bilo lako,
no, naši su se branitelji
borili jako.

U rukama majke drhti krunica,
A niz lice joj teče zlatna suzica.
Dok čeka povratak sina svoga,
Da ga zagrli još jedanput moli Boga.
Preko križa do zvijezda
Kročili su branitelji mnogi
da bismo mi danas
živjeli u slobodi.
Mnogi od njih svoju su budućnost zamišljali,
a sutra nisu doživjeli.
Mnogi životi tu su ugašeni
I mnogi domovi tugom ispunjeni.
Preko križa do zvijezda
mnogo je vaše krvi proliveno,
za hrvatski narod vaše se srce samo darovalo.
Dok se zastva ponosno vije,
Sjećanje na vas nikada zamrlo nije.
Ljubav, hrabrost i vjeru
nema svatko,
zato branitelj biti nije lako!

Karla Doko, IX. d

Srce za Hrvatsku

Kad sam bio mali dječak, djed mi je pričao o svojim prijateljima. Kako ga je Ivan učio voziti, kako ga je Gagan učio plivati… I sad čujem njegove riječi: „Ono je Matina kuća, a ono pored bila je od brata mu Ante.“

Kad sam postao mudriji i veći, pitao sam djeda hoće li mi reći kako su to njegovi prijatelji, a nikad ih vidio nisam. Rekao mi je: „Sačekaj malo!“ Kratko je otišao, a kad se vratio imao je pune ruke svijeća. Možda mi odmah nije bilo jasno, ali kad smo upalili prvu, znao sam, to je za one što za Domovinu ginuli su časno!

To malo groblje bilo je puno djedovih prijatelja, hrvatskih branitelja! Vidio sam tamo sva ona poznata imena i kao da su izronili pred mojim očima likovi iz djedovih priča.

Ante Bulić, III. a

SRCE ZA HRVATSKU

Mnogo je ljudi dalo svoj život da bismo mi, njihovi potomci, danas živjeli u slobodi i miru. Svaki čovjek koji je položio život za našu budućnost ne smije se smatrati običnim čovjekom, već pravim junakom čije ime treba nositi s ponosom. Oni su dali ono najvrjednije što su imali kako bismo mi danas mogli mirno učiti, odrastati i sanjati pod slobodnim nebom. Njihova je žrtva temeljna stijena na kojoj stoji naša domovina.

Od Vukovara pa sve do Dubrovnika, svaki je Hrvat zahvalan na svemu što su ti junaci učinili za nas. Najveća snaga bila je naša vjera u sebe i u pravednost, jer se nijedan čovjek nije predao niti odustao, čak ni u najtežim trenucima. Ta nesalomljiva volja i zajedništvo pokazali su svijetu koliko je veliko i hrabro naše srce.

Uz slavnu povijest, naša je zemlja obdarena i neprocjenjivim prirodnim te kulturnim ljepotama. Nijedno se more ne može usporediti s našim Jadranskim morem koje grli Hrvatsku od njezina nastanka. Od sunčane Dalmacije pa do čarobne Istre nema ljepših mjesta na svijetu. Većina ljudi često priča o ljepoti velikih svjetskih gradova i nekih dalekih destinacija, a zaboravljaju kakvo se bogatstvo krije nadohvat ruke i koliko je čudesna naša Hrvatska.

Posebno mjesto u našem identitetu ima i naš materinski jezik. Od hrvatskoga jezika nema ljepšeg i toplijeg! Pismo se kroz povijest mijenjalo – od tajanstvene glagoljice do današnje latinice – ali naš materinski jezik i naša riječ nikada se nisu izgubili. Biti Hrvat ne znači samo živjeti na ovom prostoru ili govoriti svoj jezik; to znači nositi u sebi duboku povezanost s korijenima, poviješću i tradicijom. Od Tomislava, prvoga hrvatskoga kralja i loze starih Hrvata, pa sve do danas, hrvatskom narodu nikada nije bilo kraja niti će ga biti. S ponosom se nadamo i vjerujemo da će Hrvatska u vijeke trajati i da će se svakoga dana rađati nova djeca koja će je voljeti i čuvati.

Kamo god pošao i u kakve god daleke krajeve otputovao, uvijek se iznova s radošću vraćam svojoj domovini. Hrvatska nije samo obično mjesto na zemljovidu; ona je dom u kojem se čovjek osjeća slobodno, sigurno i svoj na svome. Svakom je čovjeku njegova domovina najljepši kutak svijeta – pravi raj na zemlji. Upravo je takva i naša zemlja o kojoj govori ovaj sastavak – jedna i jedina Hrvatska.

Ivan Barbarić, VI. a

Planinom odzvanja jeka vašeg glasa

Prislonila sam svoju glavu na jastuk, sklopila oči i zaspala brzinom svjetlosti. Odjednom mi se pred očima ukaza neko nepoznato, zastrašujuće mjesto. Bilo je poprilično oblačno i činilo se da slijedi razorna oluja, a taj misteriozni prostor izgledao je kao podnožje neke visoke planine. Strah je obuzeo moje tijelo jer ne znam gdje se nalazim niti što slijedi.

Odjednom me netko zgrabi za ruku. Osjetila sam ispucale ruke, ruke koje su, zasigurno, puno toga prošle. Pogledala sam prema njemu, a njegovo, meni nepoznato, lice gledalo me blago, no u očima smeđe boje vidio se umor, strah i još puno onoga što riječi ne mogu opisati.

U tom trenu, umjesto njegova blagog lica, vidim poredane vojnike kako hrabro stoje. Izgledalo je kao vizija, ali osjećala sam da je i više od toga. Gotovo sam mogla osjetiti sunce koje je njih grijalo iako je iznad mene bila tmina. Ponovo sam mogla vidjeti čovjeka koji me je držao za ruku i rekao mi je: „Ovo što si vidjela i što ćeš gledati ako kreneš sa mnom uz ovu planinu nećeš moći proći sama, ali zato sam ja uz tebe koji sam sve ovo doživio. Hoćeš li sa mnom?“ Otvorila sam usta, ali glas nije izašao te sam samo potvrdno klimnula glavom. Skupa smo krenuli laganim koracima, ali ja i dalje nisam znala što me čeka. Vjetar je bio jak, a planina strma. U sekundi opet nova vizija, a čovjek nepoznata imena mi je pričao kako ništa u životu nije sigurno dok sam fizički ulazila u viziju.

Pred očima mi se pojavio neki grad koji je bio na rubu razaranja, no na braniku grada stajalo je desetak vojnika. U jednom trenutku su napadnuti. Rekla bih da ih je osam poginulo isti tren, jedan se borio za život, a jedan je bio ranjen u ruku – on je najbolje prošao. Gledala sam kako njihova tijela na tlu nepomično leže dok ovi ranjeni u agoniji urlaju.

Potom krećem i opet se nalazim na planini, no ovaj put vjetar jače puše, a vrh planine je sve bliže. Istovremeno sam osjetila kako je stisak mog pratitelja oslabio i vidjela sam ranu od metka u njegovoj desnoj ruci. Hodali smo u tišini, a kad smo na tren zastali, opet sam se stvorila u novom gradu. Vidim granatu kako lagano pada na zemlju. Uočavam vojnika koji u panici trči kako bi upozorio druge na opasnost i staje na granatu koju nije vidio. Bljesak! Opet sam s onim čovjekom na planini i jako malo nam je ostalo do vrha. Primjećujem kako moj vodič hoda na jednoj nozi. Ne znam kako je to moguće, ali i pored njegovih ozljeda i strašne oluje, on ide prema vrhu. Moja usta kao da su bila zalijepljena. Još malo, samo malo i evo nas, tu smo – na vrhu.

Pred moje oči sada dolazi milijuni slika ranjenih ljudi koji su tako završili jer su na braniku domovine stajali. Ušima su mi odzvanjali neki krici, krici koje samo ogromna tuga i smrt mogu izmamiti iz ljudi. Vidjela sam majke koje u crnini leže na tlu i pitaju se kako dalje bez svojih najmilijih. Odjednom su se oko mene stvorili brojni spomenici, a čovjek, koji me je cijelo vrijeme držao za ruku, samo je nestao. Čak mu ni ime nisam saznala. Moje su se oči u panici otvorile. Shvatila sam da je to sve bio samo san, ali sam u potpunosti svjesna da je to u prošlosti bila nečija stvarnost. Ponajviše onih ljudi zbog koji samo danas ovdje gdje jesmo – naših branitelja.

Ovaj san vam, možda, izgleda strašan, ali to proživjeti bilo je najstrašnije iskustvo moga života. Zapalila sam svijeću braniteljima u spomen, jer zbog njihove hrabrosti i žrtve mi danas imamo slobodu. Zato, prignimo svoja koljena i neka se čuju naše molitve jer oni to zaslužuju!

Matija Mijatović, VIII. d

Srce za Hrvatsku

Često nam se čini da o domovini razmišljamo tek kad se dogodi nešto veliko i važno, kad se pojave hrvatske zastave na sportskim natjecanjima, kad se slave sportski uspjesi mnogih hrvatskih sportaša i osoba ili kad se u ljetnim danima divimo našem prelijepom moru i brdovitim krajolicima. Ali, kad se uzbuđenja umire i navijački glasovi utihnu, sve postane svakodnevnica. Tada jedino pitanje koje ostaje jest: Što znači voljeti Hrvatsku?

Lako je reći da voliš Hrvatsku i vruća ljeta dok sjediš na obali Jadranskog mora, dok gledaš čudesne zalaske sunca i jedeš ukusnu domaću hranu. No, prava ljubav nisu ti lijepi prizori, navijačke pjesme niti ukusna hrana. Prava je ljubav u jeziku kojim ponosno govorimo, malim putevima kojima ustrajno koračamo i u poštovanju prema ljudima koje susrećemo.

Naša prošlost bijaše teška. Puna je boli i stradanja, strašnih priča i ratova te pobjedonosnih preokreta. Ljudi su se borili i umirali da bismo mi danas govorili svojim jezikom, imali pravo glasa, nosili svoju zastavu i svakodnevno išli u crkvu. Hrvatska nije samo država na zemljovidu. Ona je ljubav, zajedništvo, tradicija i ono što mi od nje gradimo. Ja sam još uvijek mlada, a mi, mladi, ne možemo voditi državu niti donositi zakone, no možemo pridonijeti njenom rastu u mnogim malim stvarima. Trebamo učiti i raditi na sebi da bismo, kada odrastemo, mogli odlučivati i pridonositi boljoj i ljepšoj Hrvatskoj. Trebamo čuvati prirodu jer, kada prolazim puteljcima, parkovima ili šumama, vidim nelijep prizor plastičnih boca, vrećica i stakla. Imamo prelijepu zemlju, brda i ravnice, divno plavo more, ali ponekad se ponašamo neodgovorno kao da budućnost ne ovisi o čistoj prirodi. Imati srce za Hrvatsku znači ne baciti papirić na zemlju kojom hodaš i čuvati svoj okoliš. Domovina se voli malim koracima kreativnosti, rada, urednosti i kulture. Mnogi Hrvati ostvaruju velike uspjehe u sportu, znanosti, umjetnosti te na taj način predstavljaju našu zemlju za koju već cijeli svijet zna. Kada kažemo da volimo Hrvatsku, trebamo voljeti ljude koji u njoj žive, biti dobre i poštene osobe te se odnositi prema prirodi i ljudima kao prema samome sebi. Imati veliko srce za ljude znači imati veliko srce za Hrvatsku.

Nitko drugi neće graditi našu zemlju umjesto nas. Ako mi sami ne dadnemo srce za nju, tko će dati? Dati srce za Hrvatsku mogu samo dobri i odlučni ljudi koji će čuvati ono što vrijedi i graditi zemlju na koju ćemo svi biti ponosni.

Ana Markota, IX. A

Vaši životi za naša djetinjstva

Vaš put u raj trnjem bijaše posut
da bi naš život slobode bio pun.
Rane vaše sad nosimo mi
da biste u slavi i sjećanju živjeli vi.

Zastava naša slobodna vijori,
a svaka oluja vaša imena zbori.
Dunav dok vaše priče čuva,
vjetar prošlosti kroz sjećanje prkosi.
Dok i najmlađi od nas uz križeve stoje,
Majke u tuzi godine broje.
Branitelji naši, zahvalni smo mi
Što uz našu domovinu bili ste vi.
Očevi, djedovi, sinovi i braćo,
vašom ste smrću otkupili naša djetinjstva.
Spokojan vam i slavan bio vaš vječni san!

Ivan Dodig, IX. f

Vaši životi za naše djetinjstvo

Kao i mi sada, i oni su nekada bili djeca. Maštali su da postanu hrabri vojnici, čak i generali, željeli isprobati oružje, penjati se na tenkove, postati piloti i nadlijetati svoju ravnu i brdovitu domovinu s bistrim rijekama i kristalnim slapovima, kao i najljepše Jadransko more. O slobodnoj zemlji su sanjali, tu su rasli, obrazovali se, birali radna mjesta, zasnivali obitelji, radovali se rađanju svoje djece. Ni slutili nisu da će mnoga njihova djeca odrastati bez očeva ili ih doživotno gledati u invalidskim kolicima. Ubrzo se tama nadvila nad mojom domovinom, a muškarci i žene su bili pozvani da joj služe. Stali su na prvu crtu obrane i branili svoj dom, našu domovinu. Morali su prihvatiti nametnuti nam rat i ne dopustiti pomahnitalom agresoru da nas porobi i obespravi. Ta neman bijaše vojno nadmoćnija, ali nije imala srce naših branitelja. Srce koje ljubi, srce koje prašta nesalomljivo je. Hrabro krenuše naši ratnici, goloruki i s krunicom oko vrata “u boj za narod svoj”. Vodila ih je živa vjera i istinska ljubav na put koji za mnoge bijaše bez povratka. Za sobom su ostavili nezbrinute svoje najmilije koji strpljivo i u poniznosti nosiše brojne križeve. Vijesti s bojišnice bijahu šture. A, susreti? Nije ih ni bilo. Činilo se da sve nestaje i da život prestaje. Dječji smijeh je utihnuo, lica im postadoše ozbiljna, tuga im poglede zarobila. Ipak, sloboda se polako rađala i sve više nazirala. Za neprijateljem ostadoše zgarišta, mnogi životi se ugasiše, rasplakala se siročad, očevi, majke, braća i sestre. Potekoše rijeke spasonosne krvi junačke koja svoj narod izvede iz tame. Mnoga djeca naših branitelja odrasla su uz svoje hrabre majke. Dala su zavjet da će odgovorno bdjeti nad svojom krvlju stečenom domovinom, da će ljubiti, praštati, ali nikad ne zaboraviti bolnu povijest Domovinskog rata. Razvijeni su hrvatski barjaci diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Posebno je obilježena Kninska tvrđava, a grad Vukovar zlatnim je slovima upisan kao simbol obrane i grad heroj. Svi Hrvati iz Bosne i Hercegovine poštuju ta sveta mjesta i rado ih posjećuju.

Dragi naši branitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naši ste uzori. Vaši su životi utkani u naša djetinjstva i u našu mladost. Daju nam sigurnost i mir jer smo svoji na svome. Obećavamo vam da ćemo marljivo učiti, raditi i graditi bolji svijet. Vaši životi i podnijete žrve uvijek nas pozivaju da budemo budni, ali i da ne klonemo duhom. Uvijek ćemo tražiti istinu o našim nestalim braniteljima. Neka vam je svima vječna hvala, čast i slava. Svaki plamen upaljenih svijeća na vašim grobovima diže se gordo prema nebu, a položeno cvijeće miriše na slobodu. “Navik on živi ki zgine pošteno!”

Nikolina Ševo, IX. A

Molitva za Junaka

Stojim noćas u tišini i u rukama držim samo jednu upaljenu svijeću. Njen plamen drhti, baš kao što je drhtalo srce mog Junaka onog strašnog studenoga.

Meni je četrnaest godina. Ja ne znam kako miriše barut. Ne znam kakav je osjećaj tjednima ne vidjeti sunce, stisnuti se u hladnom, vlažnom podrumu i pokriti uši dlanovima dok vani padaju granate. Ja to, hvala Bogu, ne znam. Ali znaju dječje oči koje su tada gledale u mrak. Znaju dječje ruke koje su čvrsto držale maminu haljinu i tiho, kroz plač, pitale: ,,Mama, hoće li tata doći kući?“

A moj Junak – moj Vukovar – stajao je sam. Ranjen. Prozebao, krvario je na hladnoj kiši, ali nije se predavao, zbog nas. Bio je štit našim djetinjstvima. Dao je sve svoje zora da bi naša jutra danas bila mirna. I zato, dok gledam u ovaj plamen i dok mi suza klizi niz lice, ne umijem izreći tugu, ali znam kako reći hvala. Bože, hvala Ti što se jutros nisam probudila u strahu! Hvala Ti što slobodno mogu trčati svojom ulicom, smijati se s prijateljima i gledati plavo nebo! Više od svega, hvala Ti što večeras, kada dođem doma, mogu potrčati u zagrljaj svome tati! Zagrliti ga jako, najjače, i osjetiti njegovu toplinu… Znam, Bože, dobro znam da je neki drugi tata u Vukovaru ostavio svoj život da bi moj tata danas bio sa mnom.

Hvala ti, Junače! Hvala za svaki tvoj ožiljak, svaku kap krvi i svaku suzu. Sklapam ruke pogleda uprtog k nebu i iz dna duše molim: ,,Bože, hvala Ti za Hrvatsku! Čuvaj mog Junaka, da mu ime nikad, nikad ne izblijedi!“

Ela Odak, VIII. e

Ravnica ćuti vaše stope

Hodam poljima makova, opija me njihova ljepota dok im povjetarac miluje glave. Zastanem pa oslušnem. Čujem njihove glasove kako složno zbore:”Poljubi zemlju po kojoj hodaš”. Osvrnem se oko sebe, a na vidiku nikoga nema. Opet zastanem i čujem iste glasove: “Poljubi zemlju po kojoj hodaš”. Padam na koljena i utkam svoj poljubac u zemlju, a makovi mi pomilovaše obraze.

Znaš li, zemljo moja, da te ljubim? Ćutiš li moju ljubav ili ti je malena, skromna, neznatna? Kako i ne bila? Što je moja ljubav naspram njihovih koraka, molitve i krvi prolivene? Ništa. Ne znače moje riječi onoliko koliko su njihove značile niti moj život danas nalikuje njihovom nekada. Nisu to ni slične riječi niti su slični životi. Ali, jedno nas zauvijek veže, Hrvat u svojoj Hrvatskoj. Možda nam stope nisu iste, njihove su čvršće, teže, ustrajnije, a moje nježne, lagane i često nesigurne. Ali, imamo isto srce koje ljubi i poštuje svoje. Možda se nikada nećemo sresti na istoj ravnici, u polju makova, ali ćutim njihove stope. Ravnica pjeva o njima. Divne su te stope, teške i hrabre, krvlju i molitvom natopljene. Zemlja slavi njihove stope. Te su stope sanjale snove koje ja živim. Njihove su molitve utkane u moje djetinjstvo. Njihova krv teče i mojim venama. Te divne stope…

Promatraju me makovi na užarenom suncu, opet mi šapuću pjesmu o slobodi. Zavrtim se i zaplešem na njihovu skladbu, a vjetar me golica svojim dahom. “Nikad vas nećemo zaboraviti”, tiho im kažem. Ravnica ćuti vaše stope, a ćutim ih i ja.

Marija Juričić, VII. C

Srce za Hrvatsku

Hrvatska moja, zemljo mila,
uvijek si mi draga bila,
tvoje more, šume, cvijeće…
Moja ljubav proći neće.
Crveno, bijelo i plavo,
za Hrvatsku kuca srce pravo.
Volim tvoje rijeke, tvoja polja,
uvijek si mi lijepa bila.
Kad se čuje pjesma tvoja,
ponosna sam ja!
Hrvatska je duša moja,
hrvatska!

Kristina Pinjuh, III.a

Srce za Hrvatsku

Svaki čovjek ima mjesto koje nosi u srcu, mjesto kojem se uvijek vraća mislima. Za mene je to domovina, zemlja naših predaka, naših običaja i našeg jezika.

Hrvatska nije samo mjesto na karti, nego i dio mene koji će uvijek ostati u mom srcu. Voljeti Hrvatsku znači voljeti njezine ljepote, čuvati njezine običaje i poštovati ljude koji su se borili za njezinu slobodu. Kada pomislim na svoju domovinu, sjetim se naših pjesama, crkvenih zvona, mora, polja i ljudi koji svojim trudom čuvaju ono što su naslijedili. To su vrijednosti koje ne smijemo zaboraviti. Možda sam još mlada i ne mogu učiniti velike stvari za svoju zemlju, ali mogu čuvati svoj jezik, poštovati našu prošlost i ponosno govoriti odakle dolazim.

Hrvatska ima mnogo lijepih mjesta, od plavoga mora i otoka do zelenih planina i lijepih gradova. Svako od tih mjesta posebno je na svoj način i čini našu domovinu još ljepšom. Mislim da svatko od nas može učiniti nešto lijepo za svoju domovinu, makar to bile i male stvari. Vjerujem kako se ljubav prema domovini ne pokazuje samo riječima, nego i djelima.

Moje srce za Hrvatsku znači zahvalnost za prošlost, ljubav prema sadašnjosti i nadu za budućnost. Jer, domovina nije samo zemlja u kojoj živimo, nego mjesto kojem pripadamo. A gdje god nas život odvede, svoje korijene uvijek nosimo sa sobom.

Antea Vučić, 9. b

Vaši životi za naša djetinjstva

Postoje priče koje se ne spominju svakodnevno. Postoje imena ljudi koje možda ne poznajemo, ali zauvijek ostaju u našim srcima. Postoje ljudi koji su svoj život dali za nas, a to ste vi – branitelji. Svoj ste život dali za nas, a mi živimo danas ono što vi niste mogli onda. Darovali ste nam: slobodu, mir, druženje, smijeh, odlaske u školu i iščekivanje novoga dana. U našim srcima postoji tiha sućut za sve vas koji niste dočekali ispunjenje svojih snova.

Ustrajno ste branili domovinu, oko vrata nosili krunicu, a u mislima slike obitelji i slobode. Koliko puta ste se željeli vratiti u svoje domove, u topli zagrljaj majke, majke koja je čekala s molitvom na usnama? Možda ste od svega htjeli odustati, ali ste ustrajali jer ste znali da ćete nas tako učiniti ponosnima. Niste se samo borili za pobjedu, već za svaki cvijet, polje i livadu, svaki kamen rodnoga kraja, za osmijeh djeteta koje treba odrastati u miru. Znali ste da morate biti jaki, ma koliko teško bilo. Sigurna sam da vam je snagu davala pomisao na dom i majku. Svaki komadić ove zemlje imao je posebno mjesto u vašim srcima. Znali ste koliko je vrijedno ono za što ste se borili. Vaša krv nije prolivena uzalud, svaka kap govori o vašoj hrabrosti. Bog zna za svaku vašu suzu i svaku molitvu koju ste uputili prema nebu. Kad biste bar na trenutak mogli vidjeti zemlju u slobodi!

Naša je dužnost čuvati svaki komadić zemlje. Vi niste bili samo ratnici, bili ste jedna velika obitelj. Dijelili ste međusobno i dobro i zlo. Hvala vam što ste svoje živote predali za našu bolju budućnost. Dok god bude onih koji vas se sjećaju, nikad nećete biti zaboravljeni.

Vera Miloš, IX. d