Danas smo imali veliku čast i privilegiju ugostiti jednu od najvećih svjetskih košarkaških zvijezda današnjice – Ivicu Zubca. Ponosni smo jer je Ivica bio učenik naše škole te je bila velika radost prošetati u njegovu društvu školskim hodnicima koji su mu probudili lijepe uspomene na djetinjstvo i đačke dane. Ivica je iskoristio dio svoga ljetnoga odmora kako bi organizirao trodnevni košarkaški kamp pod nazivom „Ivica Zubac 40“ za djecu i mlade upravo u svom rodnom Čitluku kako bi im prenio barem dio svoga košarkaškog iskustva te ih potaknuo na uporan rad i treninge što bi im pomoglo da i oni ostvare svoje snove. Kamp se održava na školskom igralištu u Čitluku na kojem je i Ivica pravio svoje prve košarkaške korake te je tom prigodom posjetio Osnovnu školu fra Didaka Buntića koju je i sam pohađao i svojoj profesorici hrvatskog jezika Matiji Macan ispričao kako je izgledao put njegova uspjeha od malenog Brotnja u Hercegovini da Los Angelesa u Americi. Intervju donosimo u cijelosti:

Prof. Macan: Ivica, dobro došao u svoju osnovnu školu. U ime svih učenika i djelatnika Škole lijepo te pozdravljam i izražavam radost što si tu s nama.
Ivica Zubac: Hvala lijepa i pozdrav svima.
Prof. Macan: Evo nas tu gdje je sve u tvom životu nekako počelo. Možeš li nam reći kako je krenuo tvoj put upravo odavde iz Brotnja?
Ivica Zubac: Sve je krenulo upravo odavde, s ovog istog igrališta na kojem se sada održava kamp. Krenuo sam ovdje u osnovnu školu i paralelno s tim počeo sam trenirati košarku. Treninzi su se održavali 3-4 puta tjedno i sjećam se da nije uvijek bilo lako sve uskladiti. Ali, uz čvrstu volju i dobru organizaciju, uspio sam.
Prof. Macan: S 14 godina si prvi put napustio svoj roditeljski dom i otišao iz svojega rodnog Čitluka. Možeš li se prisjetiti toga iskustva?
Ivica Zubac: To neću nikada zaboraviti. Bilo je izuzetno teško odvojiti se od svoje obitelji i prijatelja. Moj je život bio ovdje, obitelj i svi moji prijatelji. Bilo je zaista teško donijeti tu odluku i otići. Nikada ranije nisam se odvajao od svoje obitelji pa je moj odlazak bio vrlo težak, kako za mene, tako i za roditelje i moju braću i sestru. Ali, znao sam da moram načiniti taj korak ako želim uspjeti u košarci. A, želio sam uspjeti. Mogao sam tu ostati, ali sam znao da tu nemam uvjete za napredak kakve bih imao u Zagrebu.

Prof. Macan: Karijeru si nastavio u Zagrebu. Kako je bilo živjeti i igrati košarku u Zagrebu?
Ivica Zubac: Da. Uslijedio je Zagreb i život u domu u Ciboni. Dom sam dijelio sa sedam- osam suigrača iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nastavio sam školovanje u Zagrebu i svakodnevno trenirao 2 puta. Opet je bilo teško sve uskladiti, ali sam uspio. Tu sam napravio prve važne korake prema NBA – u.
Prof. Macan: Što je uslijedilo nakon Zagreba?
Ivica Zubac: Poslije Hrvatske uslijedio je draft u Americi pa sam izabran u klub Los Angeles Lakersa gdje sam proveo dvije i pol godine. Nakon toga sam prešao u Los Angeles Clipperse. Hvala Bogu ostao sam u istom gradu, samo sam promijenio klub. Još uvijek igram za Los Angeles Clipperse, evo već 7 godina.
Prof. Macan: Život u Americi je sigurno puno drugačiji od života u Hrvatskoj. Kako si se snašao na drugom kontinentu?
Ivica Zubac: Pa, na početku je bilo malo teže. To je potpuno druga kultura i način života. Socijalni život tamo nije toliko razvijen kao kod nas. Ljudi su više posvećeni sebi i svojoj karijeri ili poslu pa im ne preostaje puno vremena za druženje. Tu mi je trebalo malo više prilagodbe jer potječem odavde gdje se ljudi često druže i provode puno vremena zajedno. Grad je ogroman, puno je prometa i morao sam se naviknuti na velike gužve u prometu. Sat vremena u vožnji postala je prava sitnica. No, navikao sam na sve pa i na to.
Prof. Macan: Živiš u Americi, no pouzdano znam da uvijek voliš doći u svoje rodno Brotnjo. Osim tebe, i drugi su veliki sportaši krenuli iz malene Hercegovine u bijeli svijet. To su Zoran Planinić, tenisači Marin Čilić, Ivan Dodig, nogometaši, karatisti i ostali. Kako je njihov uspjeh utjecao na tebe?
Ivica Zubac: Svi su oni za mene veliki uzori. To su sve dečki koji su potekli iz istog mjesta, iz istog društva. Kad vidiš da naši mladi ljudi mogu otići u svijet i svojim radom izgraditi izuzetne karijere, to ti daje ogromnu motivaciju i vjetar u leđa. Tako su svi oni utjecali na mene, a posebno Zoran Planinić koji je svoju košarkašku karijeru otpočeo puno prije mene. Promatrajući njegov uspjeh, a odrastao je tu u susjedstvu, usudio sam se sanjati velike snove. Shvatio sam da je moguće uspjeti ako radiš i daješ sve od sebe.

Prof. Macan: Vjeruješ li da i ti možeš tako pozitivno utjecati na današnju djecu ovdje u Brotnju?
Ivica Zubac: Nadam se da mogu. Današnjoj djeci želim biti primjer kako je moguće uspjeti ako to uistinu žarko želiš.
Prof. Macan: Kod nas u školi i danas ima djece koja sanjaju velike snove. Kao nekad tvoja, a danas i njihova profesorica, često im kažem da se usude sanjati jer se snovi mogu ostvariti. Što bi im ti poručio?
Ivica Zubac: Poručio bih im upravo to: Sanjajte velike snove i ne odustajte. Uz rad, trud i Božju pomoć sve se može ostvariti.
Prof. Macan: Naša škola je poznata po mnogim školskim, ali i sportskim uspjesima mladih. Ove godine je učenik naše škole predstavljao Republiku Hrvatsku na Europskom prvenstvu u karateu, imali smo i učenika koji je bio državni prvak Hrvatske također u karateu. Tu je i Jelena Pehar koja je osvojila brojna odličja i polučila veliki uspjeh u svojoj karijeri. Karate klub CroHerc godinama uspješno djeluje i trenira djecu upravo ovdje u dvorani koju im je škola ustupila. Tu su i ostali: mladi nogometaši, šahisti, košarkaši. Kako komentiraš tolike uspjehe naših mladih sportaša?
Ivica Zubac: Mi svi imamo nešto zajedničko, a to je žrtva i odricanje. Nitko od nas nije uspio tek tako. To su sati i sati mukotrpnog treninga, neprestani rad na sebi i stalna želja koja nas pokreće. Svi oni, upravo zato, mogu postati veliki sportaši.
Prof. Macan: Naši mladi kad razgovaraju o sportašima, uglavnom ističu slavu, bogatstvo i prestiž koji sportaši uživaju. Što bi im poručio o tome?
Ivica Zubac: To je krajnji rezultat svih napora i odricanja u životu bilo kojeg sportaša. U javnosti se najviše upravo to ističe, a ne bi trebalo. Malo tko spominje put koji smo mi prošli. Ja sam otišao od kuće sa samo 14 godina. Napustio sam obitelj i prijatelje. Dok su moji vršnjaci izlazili i zabavljali se, ja sam trenirao i živio vojničku disciplinu. Dok su ostali išli na more, ja sam po vrućini bio u dvorani i trenirao. Bilo je tu i dosta pitanja koja postavljaš sam sebi: Jesam li ja za ovo? Hoću li uspjeti? Što ako ne uspijem? Bilo je tu i raznih komentara koji nisu bili ohrabrujući. Sve to stvara veliki pritisak, ali najvažnije je izdići se iznad svega toga i ne odustati.
Prof. Macan: To je važna poruka za naše mlade. Uspjeh znači trnovit put i odricanje. Danas si odrastao, uspješan sportaš, oženjen si. Možemo reći da si ostvario svoje snove. A, sada ću te vratiti malo u prošlost. Kako je bilo ponovno prošetati ovim hodnicima? Jesu li ti se vratile uspomene na djetinjstvo i školske dane?

Ivica Zubac: Nisam odavno ušao u svoju školu. Bio sam i zaboravio kako sve izgleda, ali sada kad sam tu, sve uspomene su mi se vratile. Sjećam se svojih prijatelja, nastavnika, smijeha i zabave. Predivno je vratiti se u svoj rodni grad, susresti drage ljude i sjetiti se početaka kada su snovi bili samo snovi. Sve me to čini radosnim i ponosnim.
Prof. Macan: I mi smo sretni što si tu i hvala još jednom na vremenu koje si izdvojio za nas. A, sada nam kaži nešto o ovom tvom hvale vrijednom projektu „Košarkaški kamp Ivica Zubac 40“.
Ivica Zubac: Da. Ovo je prvi košarkaški kamp koji planiramo već neko vrijeme, a sad smo ga uspjeli realizirati uz pomoć kluba i škole. Prijavilo se oko 60 djece koji mogu trenirati košarku sa mnom i izvrsnim trenerom Danielom Lutzom. Cilj nam je da djeca vide kako se trenira na ozbiljnoj razini ako žele napredovati u svojoj karijeri. Treniramo dva puta dnevno, družimo se i izmjenjujemo svoja iskustva s njima jer im želimo pomoći da napreduju. Planiramo nastaviti aktivnosti kampa i sljedeće ljeto kada ćemo uključiti i druge košarkaške klubove iz okolice.
Prof. Macan: To nam je jako drago čuti. Sretni smo što ste odlučili pomoći našoj djeci da napreduju i što ste odlučili pomoći zajednici iz koje ste potekli svojim primjerom, znanjem i vještinama. Mislim da upravo vi, naši uspješni sportaši, možete puno učiniti za mlade ljude koji se ugledaju u vas. Svojim primjerom im možete posvjedočiti da nije sve onako kako im se prikazuje, da za uspjeh treba puno raditi i žrtvovati se te da ništa u životu ne dolazi olako.
Ivica Zubac: Vrlo je važno djeci i mladima pokazati realnu sliku života koju oni u medijima i na društvenim mrežama ne mogu vidjeti. Poznajem puno poznatih ljudi koji imaju milijune pratitelja na društvenim mrežama i sa sigurnošću mogu tvrditi da njihov život uopće nije onakav kako izgleda. Zato je važno da djeca vide i znaju da sve ono što im se prikazuje u medijima često nije realni život koji svi mi živimo.
Prof. Macan: Ivica, hvala puno na ovom razgovoru. Izuzetna je čast opet te vidjeti i s tobom provesti vrijeme nakon ovoliko godina. U ime cijele naše škole, svih učenika i djelatnika, želim ti puno sreće i uspjeha u tvom životu i karijeri.

Ivica Zubac: Hvala Vama. Nadam se da se opet uskoro vidimo. Lijep pozdrav svima!