Prijem roditelja i informacije

Raspored slobodnih aktivnosti i informacije za roditelje možete pogledati klikom ovdje.

 

Prijavi se



Vrijeme

An error occured during parsing XML data. Please try again.
mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas23
mod_vvisit_counterJučer190
mod_vvisit_counterOvaj tjedan408
mod_vvisit_counterProšli tjedan911
mod_vvisit_counterOvaj mjesec3168
mod_vvisit_counterprošli mjesec5286
mod_vvisit_counterSve ukupno713038


Designed by:

Roditeljski kutak PDF Print option in slimbox / lytebox? (info)

 

 

ZRELOST DJETETA ZA UPIS U ŠKOLU

 

Polazak u školu je za dijete, a i njegove roditelje, jedan  od važnih trenutaka u životu. Dijete ulaskom u školu postaje dio organizirane i strukturirane sredine, izlaže se sustavu vrednovanja i natjecanja, uz mogućnost doživljavanja neuspjeha i kritike. U školi se prvi puta susreće s obvezama, s osjećajem odgovornosti i novom organizacijom života.

Prvi školski dani mogu biti uzbudljivi, ali i  popraćen strahom i neugodom. Većina djece prihvati ovo novo životno razdoblje posve  prirodno i smireno, no isto tako ovo razdoblje  može biti teško pogotovo onoj djeci koja do polaska u školu nisu bila polaznici vrtića i kod kojih  se javljaju  strahovi od novog  i  nepoznatog.

Često osjećaj nelagode i straha imaju i  roditelji koji su zabrinuti kako će se njihovo dijete prilagoditi zahtjevima škole, hoće li biti uspješno i hoće li naći prijatelje. Ova obostrana zabrinutost  utiče na  osjećaj zadovoljstva, motivaciju za učenje i  ukupan stav prema  školi.

Zbog ovih činjenica vrlo je važno prije polaska djeteta u školu na odgovarajući način procijeniti zrelost djeteta za školu, a istovremeno otkriti i eventualne poteškoće, koje se u školi mogu još više produbiti te ih je potrebno pravovremenim i najprimjerenijim postupcima otkloniti.

Definiranje zrelosti, spremnosti djeteta za polazak u školu vrlo je složeno. Zrelost za školu predstavlja optimalan stupanj razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija djeteta koje će mu omogućiti optimalno savladavanje nastavnog plana i programa.  Zrelost će ovisiti o biološkom razvoju, ali i o tome koliko je okolina omogućila djetetu da ovlada potrebnim iskustvima. Pojam  je to kojim obuhvaćamo tjelesnu, intelektualnu emocionalnu  i socijalnu zrelost.


TJELESNA ZRELOST

Tjelesna zrelost mjerilo je djetetova zdravlja, uvjet je normalnog psihičkog i socijalnog razvoja. Tjelesna zrelost mora dostići određeni stupanj da bi dijete moglo podnijeti naporni ritam škole. Mjerenje visine, težine, određivanje indeksa tjelesne mase, pojava trajnih zuba, mišićna snaga itd.) važno je s obzirom na svakodnevne napore školskog života (pješačenje od kuće do škole, nošenje  školske torbe, dugotrajno sjedenje u školskoj klupi…) na koje do sada dijete nije naviklo.

Za uspjeh u školi nužna je dobra razvijenost osjetnih organa, naročito vida i sluha, koja se utvrđuje na sistematskom pregledu. Dijete mora dobro vidjeti i čuti da bi upoznalo svijet oko sebe. Isto tako i stupanj razvoja živčanog sustava mora postići određenu zrelost. Normalan tjelesan razvoj omogućuje djetetu da lakše uhvati ritam i tempo školskog  rada, da lakše savlada mnoge tjelesne i psihičke napore, koji ga čekaju u školi, ali je i značajan  za razvoj njegove ličnosti. Tjelesnu zrelost određuje liječnik prilikom pregleda.


INTELEKTUALNA ZRELOST

Pitanje intelektualne zrelosti djeteta koje kreće u školu značajno je zbog toga što su osnovni zadaci koje će dijete savladavati u školi intelektualne prirode.

Intelektualna zrelost djeteta obuhvaća dobro razvijen  govor, koji je osnova za razvijanje dječjeg mišljenja i jedan od bitnih uvjeta ljudske komunikacije, prenošenja iskustava i učenja. Prije polaska u školu dijete mora  biti sposobno izraziti svoje misli i potrebe  te razumjeti govor drugih. Dijete ovog uzrasta  govori tečno i korektno, može spoznati glasove u riječi, odnosno sintetizirati glasove u riječ, prepoznaje glas kojim počinje riječ, u stanju je čuti riječ kao cjelinu i razlikovati je od druge. Dijete ovog uzrasta zna oko 3000 riječi, ali je u tijeku jednog dana u stanju  upotrebljavati tek oko stotinjak riječi.

Razvijenost pažnje u predškolskoj dobi uglavnom je nehotična. Polaskom u prvi razred, zbog organizacije nastave i izloženosti mnoštvu informacija, dijete mora imati namjernu pažnju  i mogućnost  koncentracije. Namjerna pažnja djece koja polaze u prvi razred nije velika, ona traje prosječno oko 10-15 minuta no ona će se sistematskim  radom brzo povećavati. Distribucija i prenošenje pažnje  bitna su svojstva pažnje potrebna za praćenje školskog  rada. Dobra pažnja djeteta olakšava učenje, pamćenje i lakše spoznavanje. Među  djecom  postoje velike razlike u opsegu pažnje, njenoj trajnosti i koncentraciji.

Od djeteta koje kreće u školu očekuje se i razvijenost pamćenja, koja ovisi o djetetovom interesu, aktivnom  stavu i uočavanju logičkih veza.

Pojmovno ili logičko mišljenje tj. sposobnost zahvaćanja odnosa i veza među stvarima i pojavama koje djeca opažaju, ali i predviđanje tih odnosa bez ranije stečenog iskustva, počinje se razvijati  pred kraj predškolskog razdoblja. Na pragu osnovne škole djeca počinju izgrađivati glavne misaone operacije kojima se koristimo pri formiranju pojmova, apstrakciju i generalizaciju. S polaskom u školu naglo će rasti sposobnost djeteta da razmišlja o sve općenitijim i apstraktnijim  stvarima.

Inteligencija (prema psihologu Howardu  Gardneru) uključuje bogatstvo jezičnog izričaja (lingvistička inteligencija), učinkovito korištenje brojeva i  lakoću uočavanje logičke strukture i odnosa uzročno-posljedične veze (logičko-matematička inteligencija), točno opažanje i snalaženje u prostoru, sposobnost prostornog oblikovanja i sposobnost vizualizacije (prostorna inteligencija), sposobnost služenja cijelim tijelom u izražavanju  misli i osjećaja (tjelesno-kinestetička inteigencija), osjećaj za glazbu, ritam, dinamiku, melodiju, boju glasa ili instrumenta (glazbena inteligencija), uočavanje i razlikovanje raspoloženja, namjera, motivacija i osjećaja drugih ljudi (interpersonalna inteligencija), poznavanje samog sebe i mogućnost djelovanja u skladu s tim (intrapersonalna inteligencija). Na početku školovanja dijete će morati ovladati grafomotornim vještinama  koje  imaju značajan utjecaj na savladavanje vještina čitanja i pisanja koje su temeljne  vještine daljnjeg školovanja.


EMOCIONALNA ZRELOST

Dijete prije polaska u školu treba u svom razvoju postići određeni stupanj emocionalne stabilnosti i samokontrole. Kod  djeca koja kreću u školu primjetan  je početak samokontrole  koja im olakšava učenje, ali i bolje snalaženje u socijalnim kontaktima. Dijete ove dobi otvoreno iskazuje emocije, ali ih pokušava i kontrolirati, pokazuje strahove  i  bori se za svoja prava.

Emocije i osjećaji važni su za djetetov društveni život. U školi je dijete izloženo sustavu vrednovanja i ocjenjivanja, pohvalama i kritikama te će  morati  na određeni  način  prihvatljivo reagirati. Pred polazak  u školu bitno je da dijete ima određenu razinu tolerancije na frustraciju, što će mu omogućiti da ustraje u učenju i onda kad baš njemu nije ugodno i zanimljivo, da prihvaća uspjeh odnosno neuspjeh  te se zna nositi s osjećajima koji ih prate. U ovoj razvojnoj dobi  kod  djece prevladava  uglavnom optimističko i ugodno raspoloženje.


SOCIJALNA ZRELOST

Ova komponenta zrelosti  djeteta  povezana je s emocionalnom zrelošću djeteta. Važna je za svako dijete, jer ulaskom u sustav škole postaju  bitne norme ponašanja koje vrijede u grupi vršnjaka, u razredu. Polaskom  u školu dijete čini velik pomak u razvoju društvenih odnosa. Ono izlazi iz  poznate obiteljske situacije, gdje je bivalo zaštićeno i nerijetko imalo povlašten položaj. Istodobno ulazi u novu i često nepredvidivu  socijalnu situaciju u kojoj svoj položaj mora samo izboriti. Vršnjaci postaju  kriterij za usporedbu, oni na jasan način ocjenjuju dijete dajući mu do znanja da li ga prihvaćaju  ili ne. Sve su to elementi u izgrađivanju vlastite  slike o sebi i razvoju samopoštovanja.

Socijalna zrelost  istovremeno  predstavlja prilagođavanje na društvene obveze, usvajanje moralnih normi i sustav vrijednosti i ponašanja u okolini. Ona uključuje i vještinu komunikacije i suradnje s vršnjacima te prihvaćanje autoriteta. Dijete ovog uzrasta uživa u osjećaju pripadnosti, voli biti prvo, u stanju je suosjećati s drugima i u stanju je razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja. Ono se može svakodnevno odvojiti od obitelji, samo se obući, brinuti o sebi i svojim stvarima
Koliko će dijete razviti samostalnost najviše ovisi o odnosu  roditelja prema djetetovim htijenjima i aktivnostima. Ako su djeca u predškolskoj dobi navikla da  mnoge stvari obavljaju drugi umjesto njih, imat će smanjenu sigurnost u sebe i manji interes za samostalno izvršavanje zadataka, što će negativno utjecati na prihvaćanje školskih obveza i njihovo ispunjavanje.

Za djecu ovog uzrasta karakteristične su velike individualne razlike, koje se očituju u fizičkoj, intelektualnoj, emocionalnoj i  socijalnoj zrelosti te o obiteljskom okruženju iz kojeg dijete potiče. Kako će se dijete snaći u školi ovisi i od toga da li je i koliko bilo uključeno u predškolske institucije, koliko se u njemu budila kreativnost, motivacija ili kooperativnost od strane roditelja ili odgajatelja.

Postoji niz faktora važnih za uspjeh djeteta u snalaženju u školskim situacijama i novim obvezama. Oni  ne zavise samo od djeteta, već i od roditelja i odgajatelja u vrtiću, ali i učitelja koji ga dočekuje u školi i koji će se s njime družiti  tijekom njegova školovanja.

Učitelj mora uočiti osobnosti svakog djeteta i uvažavajući njegove specifičnosti, omogućiti mu učenje na najprimjerenijim načinima i različitom brzinom rada.

 

 

 

KAKO UČINKOVITO SURAĐIVATI S UČITELJEM?

Mnogi učitelji kažu kako često od roditelja ne dobiju pravodobne informacije o teškoćama djece ili promjenama kod kuće.

 

Mnogi roditelji kažu kako ne znaju što škola od njih očekuje. Razmjena informacija je vrlo važna. Stoga su i roditelji i učitelji odgovorni da se ona i dogodi.

 

-       Surađujte s učiteljem od prvog razreda. Pokažite mu da se interesirate i brinete za rad i ponašanje djeteta u školi i da također želite biti u potpunosti informirani o njegovu napretku.

 

-       Razgovarajte otvoreno s učiteljem o osobinama svog djeteta, o posebnim potrebama ili teškoćama.

 

-       Na vrijeme informirajte učitelja o promjenama u obitelji koje se mogu

odraziti na uspjeh djeteta – rođenje drugog djeteta, bolest….

 

-        Pitajte učitelja kako možete pomoći svome djetetu ako mu je neki oblik pomoći potreban. Kod kuće razmislite o tome što je učitelj kazao i pokušajte to odraditi. Za tjedan, dva provjerite s učiteljem napredak.

 

-      Priđite učitelju suradničkim tonom. Ako se u nečemu niste suglasni s njim,

nemojte to pokazivati pred djetetom, razgovarajte nasamo s učiteljem. Pokušajte biti pozitivni i smireni. Slušajte pažljivo i nastojte se dogovoriti.

 

 

 

 

RODITELJI I USPJEH DJECE

 

U životu djece škola zauzima veliko i značajno mjesto. U školi djeca provode svoje djetinjstvo, sa svim svojim radostima i ushitima, ali i brigama i povremenim lošim osjećajima. Boji li se Vaše dijete škole? Doživljava li ono školu kao radosno mjesto učenja i druženja ili kao nesretnu učionicu u koju mora ići svaki dan?

 

Važno je ponekad zapitati se kako se Vaše dijete osjeća i koja su Vaša očekivanja od škole. Kako Vi kao roditelji gledate na uspjeh djeteta i što mu svojim ponašanjem (ne)svjesno poručujete?

Prihvaćajući dijete onakvo kakvo je, sa svim manama i vrlinama,iskazujemo

bezuvjetnu ljubav. To ne znači da dijete može raditi što hoće. Raduju nas

njegovi uspjesi i žaloste njegovi propusti, ali ništa od toga ne bi smjelo utjecati na to da djecu volimo bezuvjetno.

 

Obitelj, škola i društvo bi trebali zajedno djelovati...

 

Na temelju ocjena i dojma roditelja, vršnjaka i učitelja dijete stvara sliku o sebi. Naravno da bi svaki roditelj za svoje dijete poželio da se osjeća dobro i uspješno.

Međutim, mnogo je važnih čimbenika koji utječu na uspjeh djeteta, a najvažniji su, uz obitelj, osobnost djeteta, okolina i naravno škola. Kada se kojim slučajem i ne stvore optimalni uvjeti za uspješnog školarca, obitelj je ta koja ima najizravniji utjecaj na razvoj djeteta (trebala bi!), pružajući podršku i razumijevanje za dijete.

Svako dijete je priča za sebe. Njihove sposobnosti (intelektualne, motoričke,

emocionalne i socijalne) nisu iste. Neko dijete ima manji ili veći kapacitet za

usvajanje znanja, manje je ili više emocionalno spremno za sve izazove koje donose školske obveze ali i socijalni krug vršnjaka. Također, djeca su, osobito u početku, različito motivirana i spremna za školu, njihova samostalnost i stečene radne navike uvelike doprinose stvaranju uspjeha. Vašem djetetu možda treba malo više ohrabrenja.

Odgovornost je, podrazumijeva se, i na školi i učiteljima. Učitelji se svojim odnosom prema učenicima i radu te poučavanjem trude stvoriti generaciju uspješne djece. Treba napomenuti da pritom moraju zadovoljiti i sve svoje obveze ispunjavanja predviđenih i zadanih programa, kao i školskog

kurikuluma. Ponekad nije lako uskladiti sve zadane ciljeve i zadatke sa šarolikim interesom i mogućnostima djece pa nam je jasno da niti učiteljima nije lako. Kao uostalom niti djeci!

Teškoće koje se mogu javiti u školi mogu biti specifične pa ih čak možemo nazvati i određenim imenom (smetnje pažnje i/ili koncentracije, disgrafija, disleksija, diskalkulija, emocionalne teškoće,...) ili nespecifične pa je možda teže uočiti uzrok takvih teškoća.

Najčešće su to problemi u obitelji, nesigurnost, slaba prilagodljivost na sve veće zahtjeve škole, utjecaj vršnjaka i okoline i sl. Kod djece se tada nerijetko javlja otpor prema školi i, ukoliko izostane reakcija nas odraslih, postupno se takva djeca povlače u sebe, gube samopouzdanje i ustrajnost u radu. Štoviše, neka djeca strah mogu prikrivati i agresivnim ponašanjem i izostanak očekivanog uspjeha nadoknađivati isticanjem nekom vrstom nepoželjnog ponašanja. Potrebno je na vrijeme uočiti teškoće koje „blokiraju“ djecu. Jesu li osnovni uzrok straha (ne)specifične teškoće učenja?

Možda i mi odrasli previše očekujemo od njih pa se djeca boje naših reakcija?

Treba reći, čak i bez navedenih teškoća, djeci zaista nije lako biti uspješan u

školi. Za svoj uspjeh djeca ulažu mnogo truda.

 

Mišljenje vršnjaka postaje osobito važno...

 

U školskoj dobi djecu naravno ne muče samo školski problemi. Razredni odjel

često je mjesto u kojem se osjeća natjecateljski duh. Teškoće imaju djeca koja

taj tempo ne mogu pratiti, ili pak smatraju da zaostaju. Ne razumijući još u

potpunosti tuđe osjećaje i potrebe, djeca često znaju povrijediti jedni druge. Da bi bili prihvaćeni, mnogi od njih pristaju na razne kompromise, ne misleći na

posljedice. Mnoge nevolje djeci zadaje i vlastiti izgled, o čemu sve više razmišljaju. Postavlja se pitanje: jesu li roditelji svjesni da su sve ovo prirodne i očekivane brige koje muče naše školarce? Razumiju li odrasli da djeci nije

važna samo škola, kako neki kažu?

 

Pametni ljudi dopuštaju svojoj djeci da ponekad i pogriješe.

(Mahatma Gandhi)

Na kraju, recimo jednom i sami sebi: Jesam li ja uspješan roditelj? Trudim li se ja unatoč svim teškoćama ili problemima (na poslu, u partnerskim odnosima,

financijama,...) biti uvijek tu za svoje dijete? Radimo li mi odrasli prečesto neke

greške (imamo previsoka očekivanja, pretjerano smo kritični, nismo spremni

praktično pomoći djetetu, dajemo savjete kojih se sami ne pridržavamo,

prezaštićujemo dijete, radimo zadatke umjesto njega, možda smo mu od prevelike  pomoći i „gušimo“ ga našom brigom,...)? Kao i u svemu, teško je i nemoguće biti idealan roditelj. Ali ono što nas čini uspješnim roditeljima je stalno nastojanje biti pravi i odmjeren roditelj. Nemojte misliti da je to nešto što se podrazumijeva samo po sebi.

 

Biti roditelj je najteži posao na svijetu, ali donosi najveće bogatstvo: SRETNO DIJETE!

 

 

 

KORACI UČINKOVITOG UČENJA

 

Polaskom djece u školu podrazumijeva se da djeca idu u školu da bi učila. Zadaća je učitelja da djecu poučavaju, a na djeci je da uče, kako u školi, tako i kod kuće.

Ako je “sve u redu” i djeca izvršavaju svoje školske zadatke, reći ćemo da su naša djeca dobra, bistra, pametna, pa čak i da nas slušaju (jer smo im mi rekli da moraju učiti).

Međutim, spominjući učenje, roditelji vrlo često ne razmišljaju što je to zapravo učenje.

Ovo je prva pogreška koju radimo mi odrasli, a ne djeca! Zadatak je svakog učitelja da poučavajući djecu vodi brigu da to poučavanje bude učinkovito.

 

Krajnji cilj je stvoriti samostalno i uspješno dijete koje kvalitetno uči.

To bi značilo da dijete trajno usvaja znanja i da su rezultati tog učenja

dugotrajno primjenjivi.

Ovo je važno i za roditelje, jer roditelji su najbliža i najvažnija podrška

djetetu, osobito na početku školovanja.

Nije dovoljno djetetu reći da treba učiti, ponekad pogledati bilježnicu, ili voditi računa o rasporedu i domaćim zadaćama. Treba jasno razumjeti što je učenje i što od djeteta očekujemo (ne što tražimo da izvrši!).

 

Učenje je usvajanje novih znanja, vještina i sposobnosti koje rezultira kvalitetnom i raznolikom primjenom usvojenog u realnom životu.

Pritom govorimo o kvalitetnom učenju, odnosno o učenju sa razumijevanjem koje nam omogućava da primjenjujemo logičko razmišljanje, da povezujemo sadržaje i stvaramo analogije. Ovakvo učenje je primjenjivo i dugoročno.

 

Suprotno ovome, djeca često uče napamet, a da su roditelji manje ili više svjesni toga. To znači da uče bez jasnog plana, uče sadržaje koji im nisu razumljivi

(i ne traže od odraslih objašnjenje),  uglavnom uče tako da prepričaju lekciju od početka do kraja.

Ovakvo učenje ne razvija kritičko razmišljanje djece, već osigurava tek reprodukciju sadržaja, bez povezivanja činjenica, uzroka i

posljedica. Ovo se najbolje može ilustrirati primjerom djeteta koje savršeno prepričava određenu temu, međutim, ukoliko ga zaustavite i postavite mu pitanje, dijete ne zna dati zadovoljavajući odgovor i, isto tako, “ne zna gdje je stalo”. Ne treba napominjati da su rezultati ovakvog učenja kratkoročni.

 

Primjenom učinkovitih metoda učenja djeca razvijaju radne navike i

vještine kvalitetnog učenja. Roditelji trebaju znati da je u suprotnom

slučaju učenje samo formalno i gotovo beskorisno. Za posljedicu ima samo

ocjenu (koje se roditelji ne bi trebali “hvatati”!), a ne temelj za daljnje

učenje. Pritom djecu kod kuće treba polako osamostaljivati, što ne znači

da nećete sudjelovati u učenju. Međutim, umjesto da sa njima učite ili

radite njihove zadatke, radije izaberite sa djetetom dogovoriti “pravila

igre” i budite im dostupni za pitanja i povremena zajednička istraživanja.

 

Osobito je važno razumjeti da tek rijetka djeca mogu biti izvrsna u svim područjima, stoga nemojte inzistirati na odličnom uspjehu u baš svakom nastavnom predmetu. Svako dijete ima svoje afinitete i interese, a

znamo da uspješnost uvelike ovisi o motivaciji. Važno je da se dijete trudi i ispunjava svoje zadane zadatke, nemojte inzistirati na savršenstvu jer ono ne postoji.

 

PREDUVJETI ZA UČINKOVITO UČENJE:

-  Djeca trebaju redovito pisati domaće zadaće i nositi u školu sav potrebni pribor.

-  Potrebno je aktivno sudjelovati na nastavi i prepisivati bilješke sa ploče.

-  Bilješke je kod kuće dobro nadopuniti bilješkama iz udžbenika.

-  Djeca trebaju dobro znati svoje obaveze, u školu dolaziti na vrijeme i tako se učiti odgovornosti!

 

VRIJEME I MJESTO UČENJA:

- Poželjno je da dijete ima svoje stalno radno mjesto (najbolje radni stol u dječjoj sobi ako je imate).

- Radni prostor treba biti uredan, prozračen i dobro osvijetljen.

- Korisno je učiti u otprilike isto vrijeme svakog dana, u vrijeme kada je dijete odmorno i ne  prekasno

Učenjem u istim uvjetima, u određenom dijelu svakoga dana, dijete razvija radne navike i time je mnogo uspješnije.

 

KORACI UČINKOVITOG UČENJA:

- Dijete treba imati plan učenja (dan, okvirno tjedan).

- Poželjno je učiti prvo “teže” predmete jer zahtijevaju više napora, a između predmeta napraviti kraći odmor i nagraditi se nečim (slatkiši, kraći telefonski poziv,...).

- Kada uči, dijete treba svoju pozornost usmjeriti isključivo na učenje, a ne na tv, kompjuter, mobitel i slično.

- Bitne podatke treba odvojiti od “nebitnih”, učiti sa razumijevanjem i povezivati sadržaje sa

prethodnim gradivom. Važno je nove sadržaje prepričati svojim riječima!

- Ono što djetetu nije jasno nije dobro učiti napamet, potrebno je pitati učitelja ili roditelja za pojašnjenje.

Dužom primjenom ovakvog učenja djeca u manje vremena postižu kvalitetnije rezultate.

 

 

 

ZAŠTO MOJE DIJETE NIJE UZORAN UČENIK??


Poznato je da genijalnost nije uvijek praćena odličnim školskim uspjehom. Sjetimo se samo Alberta Einsteina koji je kao dijete pao iz matematike ili Billa Gatesa (vlasnik Microsofta) koji se u školi nije baš iskazao.

No, roditeljima ovi primjeri obično nisu dovoljna utjeha. Oni bi da njihovo dijete uči s voljom i da postiže uspjeh. Treba znati da je školski neuspjeh bolan i za dijete koje ne želi učiti iako ima mogućnosti i osjeća obvezu, baš kao i za ono dijete koje uči, a ne uspijeva naučiti.

Mnoge od ovih problema možete izbjeći otvorenim razgovorom. Dok je dijete u osnovnoj školi, obitelj mu može pomoći jer je dijete u toj dobi još pod snažnim utjecajem odraslih, posebno roditelja. Najčešće teškoće, kao što su one kad je dijete nemirno i ne sluša na satu jednostavno se rješavaju razgovorom između učitelja i roditelja i njihovom zajedničkom akcijom.

Naime, treba razlikovati izuzetnu živost, čestu kod manje djece, koja je u biti normalna, od onih pravih problema u učenju zbog pomanjkanja koncentracije. U tom slučaju potrebna je pomoć psihologa.

ZADAĆE RODITELJA

-        Zanimati se za školski uspjeh bez pretjerivanja

Godine provedene u osnovnoj školi dragocjene su djetetu za pravilan životni start. Da biste mu u tome pomogli, potrebno je nazočiti roditeljskim sastancima i odlaziti na razgovore razredniku kako biste se upoznali s programom i načinom savladavanja gradiva (a ne samo radi ocjena). Djetetu treba pružiti podršku. Radi se zapravo o ohrabrenju, no pomoć može biti i praktična: možda je djetetu potreban savjet pri savladavanju gradiva, pomoć pri ponavljanju ili pisanju zadaće.

-        Podržati učitelja

Kada god je to moguće treba podržati učitelja, izbjegavajući omalovažavanje. Dijete mora osjećati da škola ima izuzetno mjesto u njegovom životu i shvatiti da je važno sve što se tamo radi.

-        Pomoći djetetu u postizanju samostalnosti

Neki roditelji obrazovanje djeteta u potpunosti prepuštaju školi, što često rezultira nezainteresiranošću djeteta za školu. Drugi pak bdiju nad djetetom, uče s njim svaku lekciju i opsjedaju razrednika/cu. Oba ekstremna oblika ponašanja neće rezultirati uspjehom. Osim što se na taj način riskira da dijete zamrzi školu, remeti se i odgojno – obrazovni plan kojemu je cilj postupno stjecanje znanja, vještina i navika uz postizanje samostalnosti kod učenika.

-        Poticati znatiželju

Da bi se razvilo zanimanje za školu i učenje, od malih nogu treba poticati djetetovu znatiželju, želju za znanjem i otkrivanjem novog i nepoznatog. Sve se to može postići na različite načine, ponajprije odgovarajući na dječja pitanja, ali bez dugih i dosadnih objašnjenja. Potičite i očekivanja vezana uz nova otkrića do kojih ćete vi i dijete zajedno doći. Dobro je zajedno čitati knjige i dječje enciklopedije, posebno kada dijete postavi neko teško pitanje na koje ni sami ne znate dovoljno dobro odgovoriti.

Najčešći uzroci neuspjeha:

  • smanjenje sposobnosti djeteta
  • gubitak motivacije
  • smetnje pažnje i koncentracije
  • nedostatak radnih navika ili manjak predznanja
  • neučinkovite metode učenja koje dijete koristi
  • strah od ispitivanja
  • negativan stav prema školi
  • neodgovarajuće metode podučavanja određenog gradiva.

Uzroci koji dovode do školskog neuspjeha ponešto se razlikuju u nižim i višim razredima. U nižim razredima čest uzrok školskog neuspjeha su poteškoće  pažnje i koncentracije, smanjene sposobnosti i emocionalna nezrelost. Posljedice koje proizlaze iz sposobnosti mogu biti posljedica smanjene opće razine intelektualnog funkcioniranja, ali isto tako i smetnje različitih specifičnih sposobnosti kao što su pisanje, čitanje i računanje. Ove uzroke školskog neuspjeha bitno je što prije prepoznati kako bi se na vrijeme interveniralo i pomoglo djetetu te mu se omogućilo savladavanje gradiva na odgovarajući način. U suprotnom, u djeteta može doći do razvijanja negativnog stava prema učenju i školi, jer dijete, suočeno s prevelikim i preteškim zahtjevima, doživljava neuspjeh te se od njega nastoji obraniti izbjegavanjem učenja i zauzimanjem negativnog stava. Radne navike ne utječu toliko snažno na školski uspjeh u nižim razredima osnovne škole. Djeca koja su sposobna i lijepo se izražavaju uspijevaju zadovoljiti zahtjeve učitelja s relativno malo truda i učenja. No, s prelaskom na predmetnu nastavu javljaju se poteškoće. Prijelaz s razredne na predmetnu nastavu predstavlja stres za dijete jer je ono suočeno s većim brojem predmeta te različitim učiteljima od kojih svaki ima svoj način rada i svoje zahtjeve za učenike. U takvoj situaciji dijete koje nije razvilo radne navike redovitog učenja može se početi “gubiti” u količini gradiva koje mora usvojiti, osobito ako se gradivo zbog neredovitog učenja počne gomilati. U višim razredima važnu ulogu u školskom uspjehu ima i predznanje učenika. Vrlo često djeca imaju poteškoća u školi zbog “rupa” u znanju, odnosno djeca moraju nadoknaditi određene dijelove gradiva kako bi mogla usvajati nova gradiva.

Problem u školskom uspjehu može se pojaviti i uslijed slabog planiranja vremena za učenje te loše strategije učenja. S obzirom na zahtjeve gradiva mnogi učenici koji nisu usvojili učinkovite strategije učenja imaju poteškoća u usvajanju gradiva, osobito zato jer se često zahtijeva i povezivanje različitih dijelova gradiva.

Kroz cijelo školovanje na školski uspjeh snažno djeluje motivacija. Dijete koje iz bilo kojeg razloga nije motivirano za učenje neće se truditi pa tako neće ni postizati dobre rezultate. Ukoliko vaše dijete stalno postiže loš uspjeh ispod njegovih mogućnosti, potražite savjet stručnjaka, jer je otkrivanje uzroka školskog neuspjeha prvi korak u njegovu otklanjanju.

LOŠA OCJENA JE STRES

Ocjena predstavlja odraz sposobnosti, motivacije i znanja učenika. Ona utječe na status učenika u grupi vršnjaka, naklonost učitelja, zadovoljstvo roditelja, a u višim razredima određuje i mogućnost upisa u srednju školu. Radi svih ovih razloga ocjena predstavlja stres i za dijete i za roditelja. Svako dijete se s lošom ocjenom nosi na drugačiji način. Izbor načina nošenja sa stresom loše ocjene ovisi o dobi djeteta, njegove osobnosti, prošlih iskustava, reakcija okoline.

Podrška je važna

Sva djeca u situaciji stresa trebaju podršku i utjehu. U tome su vrlo važni roditelji i vršnjaci. Ona se može sastojati od razgovora s drugima i normalizacije vlastitih osjećanja (spoznaja da se i drugi osjećaju kao i oni kada dožive neuspjeh olakšanje je za djecu), utjehe i razumijevanja (kada se izjadamo smanjujemo napetost i osjećamo se bolje) ili konkretne pomoći u učenju (objašnjavanje gradiva koje dijete ne razumije, ispitivanje djeteta, pomoć pri izradi zadataka).

Ljutnja je najčešća emocionalna reakcija kod djece. Ona je normalna reakcija na neuspjeh pri ostvarivanju nekog cilja. Kratkotrajna ljutnja je dobra jer oslobađa dijete od negativnih osjećaja i djeluje na smanjenje psihičke napetosti djeteta. Takvu ljutnju treba ignorirati ili pokazati djetetu kako razumijemo da je ljuto. No, ukoliko ljutnja traje duže vrijeme, ona onemogućava dijete da se koncentrira i uči. U većini slučajeva takva produžena ljutnja prerasta u okrivljavanje drugih, što, ako postane trajna strategija nošenja sa stresom, može negativno djelovati na razvoj djeteta. U tom slučaju treba nastojati pomoći djetetu da realno sagleda situaciju (npr. da je razlog nedovoljno učenje) i potaknuti ga da na konstruktivan način riješi situaciju – dogovorite svakodnevno učenje s djetetom, postavite s djetetom jasne i ostvarive ciljeve pri učenju, pomognite djetetu u izradi plana učenja podučite dijete kako se učinkovito uči, potaknite dijete da vodi bilješke, postavlja pitanja, ponavlja lekcije, uči sa smislom.

Sučeljavanje sa stresom loše ocjene

Jedan od pozitivnih načina sučeljavanja sa stresom negativne ocjene je učenje s namjerom da se ocjena popravi. U toj situaciji dijete ima osjećaj kontrole u postizanju željenog cilja. Kada dijete ispravi ocjenu ono ima osjećaj sigurnosti i kompetentnosti. No, neka djeca ne reagiraju na ovakav način. Problemi se javljaju kada dijete pasivno prihvaća situaciju, ne trudeći se išta napraviti, negira lošu ocjenu nastojeći je zaboraviti i pobjeći u svijet mašte ili laže roditeljima o svom uspjehu. Ako dijete ne reagira na lošu ocjenu, takvo ponašanje može biti znak naučene bespomoćnosti, odnosno vjerovanja da, što god dijete učinilo, neće ništa uspjeti postići ili promijeniti rezultate koje postiže. U toj situaciji dijete pripisuje neuspjehe manjku svojih sposobnosti, a eventualne uspjehe pripisuje sreći ili čimbenicima koji su izvan njegova utjecaja. Ovakva situacija je vrlo ozbiljna i snažno utječe na samopoštovanje i osjećaj kompetencije djeteta te je nužno pomoći djetetu da promijeni svoja vjerovanja. Roditelji mogu pružiti pomoć na više načina. Jedna metoda je davanje djeci povratnih informacija na taj način da im se dopusti vjerovanje kako njihovi neuspjesi nisu posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih vanjskih okolnosti nad kojima nemaju kontrolu, već da su posljedica npr. nedovoljnog zalaganja, premali stupanj naučenosti gradiva i sl.

Također, bitno je pohvaljivati uspjehe, jer dijete koje promatra svijet kroz prizmu vlastitih neuspjeha, teži tome da previdi uspjehe, da ih umanjuje ili pripisuje uzrocima koji leže izvan njega (npr. sreća).

Laganje i izbjegavanje prihvaćanja loše ocjene vrlo je čest način reagiranja u djece koja imaju strah od roditeljske reakcije. Naime, reakcije roditelja snažno utječu na način kako će se dijete odnositi prema daljnjem radu i što će učiniti po pitanju svog školskog uspjeha.

Ukoliko se dijete ponaša na ovakav način, roditelji trebaju preispitati svoje stavove i reakcije na lošu ocjenu, kao i očekivanja koja imaju od djeteta.

Naime, djetetu je potrebna ozbiljna pomoć kako bi se ponovno osjetilo sigurno, steklo povjerenje u svoje roditelje da ga prihvaćaju takvo kakvo je te u svoje sposobnosti i mogućnosti.

Vrlo često roditelji se nađu u nedoumici što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu. Uvijek valja imati na umu:

  • Obratite pažnju na vlastita očekivanja koja imate. Ako su vam očekivanja visoka i ako puno polažete na školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom zadovoljenja tih očekivanja.
  • Nastojte ohrabriti dijete i pohvaliti ga čak i za male uspjehe. Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu, odnosno naglasite u čemu je dijete bolje. To u djeteta jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.
  • Ne tucite. Fizičko kažnjavanje i vikanje izazivaju u djeteta strah i mogu kod njega izazvati traumu. Djeca žive u stalnom strahu od budućeg neuspjeha i budućih batina. Batine djeci govore samo to da nisu vrijedna, da je u redu tući druge i da je nasilje prihvatljivo. Dijete možete kazniti tako da mu uskratite nešto što voli (npr. gledanje TV, izlazak i sl.) Kada mu uskratite neko zadovoljstvo obavezno mu objasnite zašto ste to učinili i što dijete treba učiniti da bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Prevelika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.
  • Kritizirajte samo ponašanje, a ne osobnost. Hvaliti možemo i ponašanje i osobnost djeteta (Krasno crtaš. Ti si pametno dijete) No, kada kritiziramo, nikada ne smijemo kritizirati osobnost djeteta (Ti si lijen. Nisi sposoban.). Kritiziranje osobnosti šteti djetetovu samopouzdanju i daje djetetu osjećaj odbačenosti i neprihvaćanja. Kritizirati se smije ponašanje (Pogriješio si. Pokušaj ponovo. Nisi se dovoljno potrudio.), jer se može mijenjati ponašanje i utjecati na njega, a na osobnost ne može.
  • Pomozite djetetu u učenju

Uvijek pohvaljujte i nagrađujte pozitivno ponašanje. Pohvale su učinkovitije od kazni. One djetetu daju smjernice kako se treba ponašati, što je dobro, i jačaju osjećaj samopoštovanja i vlastite kompetentnosti.

 

Dragi roditelji,sigurno se mnogi od vas često znaju upitati: “jesam li dobar roditelj”,kako mogu biti bolji” te “jesam li dovoljno dostupan svom djetetu”…??sam

Mnoga su predavanja održana na te teme, napisane i brojne knjige, al što nam to vrijedi ako ostane samo mrtvo slovo na papiru!??

Odnos roditelj-dijete je jedan od najtežih al i najljepših i najdubljih odnosa u životu.

Taj odnos zahtjeva od roditelja ljubavi,strpljivosti,tolerancije,odmjerenosti…

Iskazati ljubav kupovinom najdražeg slatkiša,igrice,komada odjeće…čini nam se najlakše možda jest,al nije to ne daje glavnu smisao odnosu između roditelja i djece!!

Zato Vas molim dragi roditelji pročitajte slijedeće i potrudite se graditi vaš odnos na ovakav način!!

 

 

AKO VAS DIJETE POTRAŽI POGLEDOM - POGLEDAJTE GA!


AKO VAS DIJETE DODIRNE RUKAMA – ZAGRLITE GA!


AKO VAS DIJETE DODIRNE USNAMA - POLJUBITE GA!


AKO DIJETE HOĆE NEŠTO DA VAM KAŽE - SASLUŠAJTE GA!


AKO SE DIJETE OSJEĆA USAMLJENO - PRATITE GA!


AKO SE DIJETE OSJEĆA BESPOMOĆNO- OJAČAJTE GA!


AKO SE DIJETE OSJEĆA  ŽALOSNO - RAZVESELITE GA!


AKO DIJETE IMA TEŠKOĆA - POMOZITE MU!


AKO DIJETE DOŽIVI NEUSPJEH – UTJEŠITE GA!


AKO DIJETE IZGUBI NADU – OHRABRITE GA!

 

 

Kako djetetu pomoći razvoju samopouzdanja?

Pazite što govorite. Djeca su vrlo osjetljiva na riječi svojih roditelja (te drugih njima važnih odraslih osoba, primjerice učitelja, trenera ...). Zapamtite da dijete pohvalite ne samo za uspješno obavljen posao, već i za trud koji je uložilo u obavljanje tog posla. Ali pritom ne preuveličavajte niti ne govorite neistinu. Na primjer, ako dijete nije uspjelo ući u prvu postavu svog hokejskog kluba, izbjegavajte reći nešto poput „Idući put ćeš se više potruditi pa ćeš uspjeti“ nego nešto poput „Možda nisi uspio ući u prvu postavu, ali sam jako ponosna na trud koji si uložio u to“. Pohvalite trud i sam proces obavljanja posla, a ne samo krajnji uspjeh.

Budite pozitivni model. Ukoliko ste prema sebi naglašeno kritični, pesimistični, ili nerealistični u vezi svojih sposobnosti i ograničenja, postoji velika mogućnost da će vas vaše dijete na kraju „zrcaliti“, odnosno razvijati sustav samospoznaje i ponašati se u skladu s onim što je naučilo promatrajući i slušajući vas. Njegujte svoje vlastito samopouzdanje, jer će time vaše         dijete   dobiti   pozitivan model.

Uočite i usmjerite djetetova netočna uvjerenja. Neizmjerno je važno da roditelji uoče djetetova netočna samouvjerenja, bilo da su vezana uz savršenstvo, privlačnost, sposobnosti, ili nešto sasvim drugo. Pomaganje djetetu da postavi ispravnije standarde i da bude realističnije u procjeni samog sebe pomoći će mu u razvoju zdravijeg sustava samospoznaje. Primjerice, dijete koje je u školi općenito uspješno ali ima teškoća s povijesti može reći „Ne znam povijest, ja sam loš učenik“. Ovo je u svakom slučaju loša negativna generalizacija, ali također i uvjerenje koje dijete predodređuje na neuspjeh. Potaknite dijete da situaciju vidi u pravom svjetlu, primjerice recite nešto poput „Dobar si učenik, uspješan u školi. Povijest je samo jedan predmet u čije učenje trebaš uložiti nešto više truda i vremena. Zajedno ćemo poraditi na tome“.

Budite spontani i puni ljubavi.  Vaša ljubav itekako može potaknuti djetetovo samopouzdanje. Zagrlite dijete, poljubite ga, (po)kažite mu koliko ste na njega ponosni, ne samo zbog njegovih uspjeha, već najviše zbog onoga što ono jest i što postoji kao vaše dijete. Pohvaljujte ga često i iskreno, ali bez pretjerivanja. Djeca imaju veliku sposobnost osjetiti kad nešto dolazi„od srca“.

Dajte djetetu točnu, pozitivnu povratnu informaciju. Komentari poput „Ti se uvijek tako jako uzrujaš!“ učinit će da se dijete osjeća kao da nema kontrole nad svojim izljevima bijesa. Bolje je to formulirati kao „Bio si stvarno ljut na svoga brata, ali ja jako cijenim što ga nisi udario ili vikao na njega“. Ovakva formulacija uzima u obzir djetetove osjećaje, pohvalom nagrađuje njegov izbor reakcije, te potiče dijete da idući put također odabere pravi izbor.
Stvorite sigurno obiteljsko okruženje puno ljubavi. Djeca koja se u svojoj obitelji ne osjećaju sigurnom ili su žrtve zlostavljanja neopisivo će patiti od niskog samopouzdanja. Dijete koje je nazočno čestim roditeljskim svađama može postati povučeno i depresivno. Nikad ne zaboravite poštovati svoju djecu.

Dobro je znati..

Čuveni danski obiteljski psihoterapeut  Jesper Juul (2002, 2006) navodi razliku između dva pojma: samopouzdanja i samosvijesti. U čemu je razlika?
Slikovito opisano, samosvijest predstavlja neku vrstu čvrstog unutarnjeg stupa, dok je samopouzdanje neka vrsta skele koju osoba gradi oko sebe.
Samopouzdanje se odnosi na naše sposobnosti, talente i umijeće, odnosno na našu spoznaju i uvjerenje u ono što znamo i možemo. To je uvjerenje da smo za nešto sposobni, da smo u nečemu vrijedni, da smo nečim uspješno ovladali.
Samosvijest je pak naša vlastita svijest o tome tko smo i što smo, neovisno o tome što znamo i možemo, odnosno to je osjećaj da smo netko i nešto u samima sebi.

Juul (2002) to opisuje ovako: ako dijete odrasta s jakom i pozitivno razvijenom samosvijesti, ono će razviti sposobnost realno se odnositi prema svojem samopouzdanju. Tijekom svog odrastanja, ali i u odrasloj dobi, ono će moći procijeniti vlastitu sposobnost na različitim područjima, a da se pritom ne osjeća nesigurno ili tužno zbog nedostatnosti u nekim svojim sposobnostima ili talentima. S druge pak strane, dijete (ili odrasla osoba) s loše razvijenom samosvijesti bit će sklono izjednačavati ono što jest s onim što može ili zna. Iskustvo nekog neuspjeha ili situaciju u kojem mu nešto jednostavno ne polazi za rukom poistovjetit će s doživljajem vlastite manje vrijednosti. Primjeri iz svakodnevnog života vrlo su česti: često susrećemo ljude koji su (objektivno ili prema našem sustavu vrijednosti) vrlo sposobni, ali su oni sami izuzetno nesigurni u sebe, što je jasni indikator njihovog slabo razvijenog osjećaja samosvijesti.

Na primjeru djece školske dobi, u školama se vrlo često mogu susresti djeca koja trpe od nedostatka samosvijesti. Čest slučaj su tzv. „tiha djeca“, koja imaju vrlo slabo razvijenu samosvijest, makar među njima ima vrlo sposobnih. Čest slučaj su i djeca s teškoćama u učenju, ali koje nisu posljedica nekog intelektualnog deficita ili specifičnih teškoća učenja (npr. disleksije, disgrafije).

 

 

 

 

Jelena Barać

 

 

Početno čitanje i pisanje

Uloga čitanja i pisanja je značajna za razvoj ljudske civilizacije. Naša se kultura kao i obrazovni sustav baziraju na čitanju.  Čitanje i pisanje nisu posljedica  biološkog nego kulturnog razvoja čovjeka . Usvajanje vještina čitanja i pisanja najvažniji je zadatak djeteta na početku školovanja. Činjenica je da na početku školovanja nisu sva djeca jednako spremna za sve zadatke koji se od njih očekuju u školi. Sva znanja i vještine koje su potrebne da se nauči čitati mogu se podijeliti u dva dijela:

PREDČITAČKE VJEŠTINE

-        Govorno-jezični razvoj-osnova za razvoj dječjeg mišljenja i jedan od bitnih uvjeta ljudske komunikacije.

-        Fonološka svjesnost- svjesnost djeteta da se riječi sastoje od glasova.

-        Auditivna percepcija- sposobnost slušanja, razlikovanja i pamćenja onoga što se čulo te razumijevanje značenja.

-        Vizualna percepcija- sposobnost promatranja te razlikovanja, pamćenja i razumijevanja onoga što se vidjelo.

-        Motorne sposobnosti- kretanje i snalaženje, držanje olovke i crtanje, pokazivanje sadržaja i praćenje prstom.

-        Lateralnost i prostorna orijentacija- snalaženje na vlastitom tijelu (lijevo-desno), snalaženje u odnosu na predmete u prostoru, odnosi u prostoru (gore-dolje, iza-ispred).

-        Pažnja i koncentracija- sposobnost djeteta da usmjerava misli na ponuđeni sadržaj, da ih zadrži određeno vrijeme na tom sadržaju i da aktivno sudjeluje u realizaciji zadatka koji se od njega traži.

ČITAČKE VJEŠTINE

Ove sposobnosti se stječu u školskom okruženju

abecedno načelo:

-raspoznavanje slova u riječima koje se čitaju

-povezivanje slova s određenim glasom

-brzo spajanje u cjelinu (riječ, rečenicu)

- razumijevanje pročitane riječi i rečenice.

Dragi roditelji čitanje se uči čitanjem. Roditelji se često ljute kako to da njihovo dijete ne voli čitati i vješto izbjegava tu aktivnost. Vaše dijete će u školi svakodnevno pročitati tek nekoliko riječi ili rečenica. Stoga im svakodnevno i Vi trebate čitati, razgovarati s njima o onome što se čita. Svakako treba voditi računa o pozitivnom ozračju tokom čitanja. Treba hrabriti dijete i izbjegavati kritike, te biti dosljedan u stvaranju čitalačkih navika. Uz sve navedeno važno je ostaviti djeci dovoljno vremena za igru i odmor.

Teškoće u početnom čitanju:

-        Teškoće u glasovnoj sintezi

-        Dugotrajno „slovkanje”

-        Zamjena ili ispuštanje slova prilikom čitanja

-        Nesnalaženje u redovima teksta-preskakanje redaka ili vraćanje na već pročitani redak

-        Neprimjerena brzina-presporo čitanje

-        Slabo razumijevanje pročitanog

Sigurno se pitate kako pomoći djetetu koje ima navedenih poteškoća ili poteškoću u čitanju, stoga Vam nudimo savjete:

-        Temeljita suradnja s učiteljima jer su učitelji ti koji će većinu djece tijekom prvog razreda postupno i pravilnim metodama poučavanja naučiti čitati.

-        Kontinuiran rad s djecom kod kuće.

-        Obavezno potražite savjet i pomoć logopeda ako primijetite da dijete teško usvaja čitanje i pisanje.

 

Pisanje

Pisanje je izražavanje misli i osjećaja sustavom znakova. Svrha pisanja je prenošenje poruke. Pisanje je istodobno i motorička i intelektualna aktivnost. Čitanje i pisanje su međusobno čvrsto povezani- uvježbavanje u jednom od tih procesa omogućuje vježbanje drugoga. Početno pisanje je još teži i složeniji psihofizički proces od čitanja. Za pisanje je potrebno:

-        Pravilno držanje tijela

-        Pravilno držanje ruke

-        Pravilno držanje olovke

-        Vježbe za razgibavanje prstiju, šake i cijele ruke

-        Grafomotoričke predvježbe - povlačenje linije

Teškoće u početnom pisanju

-      nepravilno držanje olovke i neadekvatan stisak

-      orijentacija na papiru- rotiranje slova, nesnalaženje u redovima, razmak između slova i riječi

-        teškoće u glasovnoj analizi koje onemogućuju pisanje riječi

-        teškoće u pamćenju slike slova

-        nepravilno pisanje slova-smjer povlačenja linija slova

nepravilno spajanje pisanih slova

 

Savjeti roditeljima čija djeca imaju teškoća u početnom pisanju:

-        Svakodnevno napisati nekoliko riječi, kasnije nekoliko rečenica od slova koja su učili

-        Poticati dijete da se služi pisanjem u svakodnevnom životu (napisati poruku, pismo,                  čestitku, razglednicu, voditi dnevnik, pisati lijepe misli ili pjesme)

-        Potražiti pomoć logopeda ako početne teškoće u pisanju traju i u drugom razredu

-        Pisanje i čitanje bi trebale biti vještine koje su zanimljive i korisne, kojima će se dijete                koristiti i u slobodno vrijeme, a ne samo na poticaj učiteljice (zadaće) ili roditelja (kad              treba vježbati)

I na kraju:

Sve što uložimo u dijete u prvom odnosno drugom  razredu bit će višestruko vraćeno u kasnijem školovanju i životu.

 

Milenka Šego, pedagog

 

Prijelaz iz razredne u predmetnu nastavu

 

Poštovani i cijenjeni roditelji!

Prijelaz iz razredne na predmetnu nastavu nosi niz promjena i predstavlja izrazito stresno razdoblje kako za vašu djecu tako i za Vas. Događa se u razdoblju predpuberteta/puberteta, kod djece se javlja istovremeno želja za samostalnošću i ovisnosti o odraslima (roditeljima i učiteljima), a vrlo važan je i utjecaj vršnjaka. Prijelaz iz razredne na predmetnu nastavu kod izvjesnog broja učenika izaziva strah,nesigurnost,neugodu i stres…

Izazovi s kojima se djeca suočavaju:

-        Prelazak iz područne u centralnu školu

-        Više učitelja (različiti predavački stilovi i zahtjevi)

-        Duži boravak u školi (veći broj sati, veći broj predmeta…)

-        Stariji učenici

-        Više učenja…

Najčešći problemi:

-        Neorganiziranost, zbunjenost

-        Povećani zahtjevi (teži školski program)

-        Slabije ocjene (1.polugodište)

-        Nedostatak i/ili nerazvijene radne navike (neredovito pisanje domaćih zadaća, nenošenje ili zaboravljanje pribora potrebnog za rad)

-        Gubitak motivacije, smetnje koncentracije i pažnje

-        Strah od učitelja i ispitivanja, strah od loših ocjena

-        Prevelika očekivanja od samih sebe i prevelika očekivanja roditelja

-        Djeca se “gube” u prevelikoj količini gradiva

-        Formiranje “klika” među vršnjacima i potreba da se stvori status među njima

-        Povećana kompetitivnost- tko može, a tko ne može

-        Povećana kritičnost prema sebi

 

Specifične teškoće koje se mogu javiti su slabiji uspjeh u učenju, te znatne promjene u stavu prema učenju i školi. Razlozi školskog neuspjeha mogu biti različiti i često ih je isprepleteno nekoliko. Uzroci školskog neuspjeha razlikuju su u nižim i višim razredima osnovne škole.

Od prvog do petog razreda to su teškoće pažnje i koncentracije, smanjene sposobnosti i emocionalnu nezrelost.

Prijelaz iz razredne na predmetnu nastavu stresno je za dijete jer je suočeno s više predmeta i različitim nastavnicima, u takvoj situaciji do izražaja dolazi usvojeno predznanje, razvijenost radnih navika, organizacija učenja, tehnike učenja i motivacija.

 

Za uspjeh učenika u šestom razredu važno je:

-        Predznanje (znanja i vještine usvojene tijekom razredne nastave)

-        Redovno ponavljanje

-        Učenikove sposobnosti

-        Motiviranost za učenje

-        Radne navike

-        Tehnike učenja

 

Pitanja za roditelje?

 

-        Što vi očekujete od šestog razreda?

-        Kakve ocjene očekujete od svog djeteta?

-        Treba li dijete iz svih predmeta u školi imati dobre ocjene?

-        Može li svako dijete biti nadareno za sve predmete?

 

Kako Vi dragi roditelji možete pomoći djetetu pri prelasku u šesti  razred?

-        Obratite pozornost na vlastita očekivanja. Ako su visoka, dijete je pod većim pritiskom.

-        Pomozite djetetu napraviti raspored dana: vrijeme učenja i slobodno vrijeme.

-        Pomozite djetetu u učenju. Osigurajte djetetu stalno mjesto učenja bez ometanja (TV, mobitel i sl.). Izradite zajedno plana učenja i postavite na vidljivo mjesto. Poučite ga kako učinkovito učiti (prvo pročitati lekciju, upoznati se s naslovima i podnaslovima, podijeliti gradivo na manje dijelove, pročitajte gradivo više puta; ono što nije jasno, pročitati na glas, razmisliti je li to već negdje učio?, dobro je vaditi bilješke i postavljati pitanja za ponavljanje).

-        Važno je učiti sa smislom i redovno ponavljati naučeno. Prema potrebi ga ispitajte naučeno gradivo.

-        Savjetujte dijete neka učinkovito koristi nastavu, to je već pola posla (neka je na satu pažljiv i discipliniran, aktivan (javi se kad zna odgovor i pita kada mu nešto nije jasno, piše bilješke)

-        Učite dijete samonagrađivanju, neka se nagradi za uspješno učenje ( šetnjom, izlaskom s društvom i sl.)

-        Hrabrite i hvalite dijete čak i za male uspjehe.

-        Kritizirati samo postupke, a ne osobnost djeteta!

-        Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu. Naglasite u čemu je dobro i što bi još mogao popraviti. To mu jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.

-        Ne tucite dijete. Kažnjavajte dijete uskraćivanjem privilegija ili nekih stvari koje voli. Kad uskratite neko zadovoljstvo (npr. TV ili izlazak), svakako objasnite zašto ste to učinili i što treba učiniti kako bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Pretjerano velika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.

-        Na kraju al ne manje bitno održavajte redovne kontakte sa školom. Tako ste redovno informirani o uspjehu učenika, otvorena je mogućnosti dodatnih objašnjenja u svrhu poboljšanja rada, pravovremeno rješavanje nesporazuma, stvaranje suradničkih odnosa i suodgovornosti za zdravo i kvalitetno odrastanje,  imate jasne informacije o pomoći koja se nudi u školi u slučaju problema (rasporedu dopunske nastave, dogovor razgovora s određenim učiteljem, pomoć stručne službe škole i dr.).

Bitno je naglasiti važnost samopoštovanja na prijelazu u šesti razred. Pitate se zašto?? Slika o sebi može utjecati na uspjeh gotovo koliko i njihove sposobnosti! Vrlo je važno poticati dobru sliku o sebi. Istraživanja pokazuju da samopoštovanje nije urođeno već se razvija pod utjecajem raznih  životnih situacija i reakcija okoline na djetetovo ponašanje. Vi ste ti dragi roditelji koji imate glavnu ulogu u razvijanju samopoštovanja kod svoje djece. To možete činiti na više načina:

 

-        Uključivanjem djeteta u neku aktivnost za koju pokazuje sklonost

-        Pohvaljivanjem i najmanjeg truda i uspjeha

-        Pokažite djetetu da ga prihvaćate onakvo kakvo jest

-        Izbjegavajte često kritiziranje

-        Vjerujte u dijete i učite ga pozitivnom govoru:“ Ja mislim da ti to možeš ako se malo potrudiš“

-        Potičite dijete na samostalno rješavanje problema i donošenje odluka

-        Učite dijete da samo sebi postavlja ciljeve i ostvaruje ih

I na kraju: Nikada ne propustite priliku reći djetetu da ga volite.

 

Milenka Šego, pedagog


 

Važne obavijesti

 

 

Izašao je novi boj školskog lista Iskre

 

 

OBAVIJEST ZA POČETAK NASTAVE U 2017./2018. GODINI


NASTAVA U ŠKOLSKOJ 2017./2018. GODINI POČINJE U PONEDJELJAK 04.09.2017. GODINE.

U PONEDJELJAK, 04. RUJNA 2017. U 08:00 SATI BITI ĆE SVETA MISA ZA UČENIKE I DJELATNIKE ŠKOLE, A NAKON SVETE MISE:

U 09:00 SATI PODJELA RASPOREDA ZA UČENIKE PRVE SMJENE

U 10:00 SATI PODJELA RASPOREDA ZA UČENIKE DRUGE SMJENE

UČENICI OD V. DO IX. RAZREDA POHAĐATI ĆE NASTAVU U PRVOJ SMJENI  OD 07:30 SATI.

UČENICI OD I. DO IV. RAZREDA POHAĐATI ĆE NASTAVU U DRUGOJ SMJENI OD 13:00 SATI.

UČENICIMA KOJI POHAĐAJU NASTAVU U PODRUČNIM ŠKOLAMA, NASTAVA POČINJE U PONEDJELJAK, 04.09.2017. GODINE U 08:00 SATI.

Anketa

Sviđa li vam se naša stranica?
 

Koliko je trenutno ljudi online

We have 10 guests online

Kalendar nastave